Sonja Kokotović | Pahulje

Čipkarice bijele
što na moje okno ste sjele
Sjeverac vam pozdrav šalje
jer putuje dalje,
Mraz vam raznosi
inje u kosi
a Zima – obuću nosi.

Sonja Kokotović | Najbolji ulet

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca...

Kako sam uopće stigao do ovog mjesta? Kroz maglu sam se sjetio da sam nakon posla, na nagovor prijatelja, svratio u obližnji kafić. U glavi mi je još bubnjalo. Nikada se nisam volio opijati. Ustvari, napio sam se samo jednom. Kada mi je umro otac. Bio sam daleko od kuće i vjerojatno sam želio alkoholom izbaciti svu frustriranost zbog lošeg odnosa kojeg smo imali. Bolje reći, zbog nikakvog odnosa. Nikada ga nije bilo a kada i je bio prisutan, stalno se svađao. Srećom, baka i djed su stanovali blizu, tako da sam dane provodio u njihovom društvu. Njegovo konstantno izbivanje urodilo je time da su se prije 6 godina rastali. Godinu dana nakon razvoda, otac je umro.