Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…baš ničega osim malo vjetra koji neumorno gura valove u zagrljaj omalene luke.
Spuštam se laganim neobaveznim korakom niz omalenu ulicu i uskoro dolazim do trga. Barem mi tako djeluje. Zastajkujem i promatram znatiželjno taj poluzatvoreni prostor otvoren cijelom širinom tek prema moru, tom beskrajnom divnom plavetnilu. Da, mora da je to srce mjesta. Osjeća se neka posebna draž. Nekoliko oronulih stolova u hladovini privlači mi pažnju. Naslućujem kao da su dio lokalnog kafića. Ali stolice... stolice su sve razbacane i prevrnute... čudno. Zamišljam starije muškarce žuljevitih ruku kako su nekad sjedili za stolom, i uz karte prepričavali ribarske priče. Pored njih lokalna mačka bezbrižno lovi svoj sanak. Tek omanja grupica djece igrom remeti mir. Na drugoj strani leži prevrnut sasušeni drveni štand. Po izgledu rekao bih da je služio za prodaju. Možda je jednom, u boljim vremenima brižna starica na njemu privređivala za život. Sklapam oči i pokušavam osjetiti... čujem prodoran glas; domaća jaja, svježa riba, domaća jaja, svježa riba! Nadglasava se s napasnim galebovima. Tjera ih ali oni su bezobrazno hrabri. Skoro pa mogu osjetiti puls mjesta. Moja opažanja iznenada prekida ritmično lupkanje prašnjave boce kojom se vjetar poigrava. Ta boca je jedina stvar koja se i miče na ovom otoku osim mene. Podižem ju i pažljivo stavljam na stol. Ne znam zašto, ali kao da osjećam nekakvu grižnju savjesti. Ma posložit ću i stolice. I onako nema nikoga da ih posloži oko stolova. Kamo sreće da nisam ni ja na njih naišao. Nevoljko nastavljam šetnju do same obale.
Sunce je već podosta visoko i osjećam ga na goloj koži. Ali to je za jedan srpanj sasvim očekivano. No, malo je neugodno kad se to isto sunce nalazi ispred tebe. Nemam nikakve sunčane naočale pa škiljim dok prolazim otvoreni prostor između trga i obale. Mislim da vidim nečiju siluetu na obali. Kao da netko strpljivo lovi ribe. Mislim da sam napokon naišao na nekoga s kime bih mogao razmijeniti nekoliko rečenica. Možda i saznati nešto o ovome mjestu. Prilazim, još samo malo i...što je ovo? To nije čovjek. Oh, koje razočarenje. Tek optička varka; nekakva vreća naslonjena na bitvu.
Osjećam se čudno, kao da nisam dobrodošao ovdje. Prilazim k samome rubu i pokušavam vidjeti svoj odraz u moru ali ne mogu. Lagani valovi skrivaju me. No možda i bolje. Neka tako i ostane. Nakon svega vjerujem da mi se u ovom trenutku ne bi ni svidjelo to što vidim. Treba mi neko mirnije mjesto. Mislim da sam u blizini vidio plažu pa idem prošetati jer osjećaj tjeskobe polako nadire. Počeo sam se nerazumno osvrtati oko sebe. Ok, ako netko promatra sa strane vjerojatno će pomisliti da sam izgubljen. Ali ne, nisam se izgubio. Zapravo jesam ali u sebi. Izgubio sam sebe. Nepovratno.
I nisam siguran tko je u ovome trenutku znatiželjniji, sunce ili ja. Ono se pita gdje su sada svi ti dragi mještani, vesela dječica što nestašno svako jutro stvarahu nekad davno igrokaz svojim sjenama na kamenim zidovima. A ja...ja se još uvijek pitam gdje sam, što radim ovdje na predivnom otoku?
Vraćam se u sobu, zamišljeno pognute glave i razmišljam...je li ovo pobjeda ili poraz? Možda je veći poraz doživjeti ovu beskrajnu prazninu, čuti tu sablasnu tišinu nego uzmaknuti na sigurno. Oni će se vratiti, opet ispuniti svojim srcima i ljubavlju ulice, luku i predivne plaže ali moje misli nose u sebi ovaj toksičan osjećaj do kraja života. Poput najgoreg suvenira iz predivnog otočnog mjesta.
Oblačim uniformu, ispijam još jednu mirisnu kavu i odlazim na prokleti ratni brod usidren pred lukom. Odlazim. Odlazim u nepoznato za tuđe ideale.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.