Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca. More je u lijenoj bonaci laganim treptajima bojalo prvi red kuća sunčevim odrazima koji su se po kamenim zidovima kretali poput legija leptira. Zbunjen, dodirnuo sam jednu od šalica da se uvjerim da je stvarna i potom ustao s teškim uzdahom zbog boli koju sam osjetio u kuku.
Krajičkom oka primijetio sam pokret. Okrenuo sam se i vidio na kraju ulice čovjeka koji je hodao prema meni. Mahnuo sam rukom da ga dozovem, ali ušao je u neku od kuća ne primijetivši me. Polako sam krenuo prema tamo i nakon nekoliko minuta zašao sam već u duboku hladovinu. Visoki zidovi u potpunosti su zaustavljali svjetlost koja je gore činila blještavu liniju isprekidanu izbočenim balkonima i ručnicima koji su nježno lelujali na ispruženim štrikovima. Ulica je bila prožeta mirisom tisućama obroka i pranja koji su se ovdje stopili u jedan. Teško sam disao. Jednom rukom sam se naslonio na zid, a drugom počeo kopati po džepovima lanenih hlača. Samo maramica. Ni novac ni dokumenti. Počeo sam se pipati po licu, kao da ću tako spoznati tko sam, ali suha naborana koža nije mi ništa rekla.
Okrenuo sam glavu i pokušao odrediti da li bih se mogao vratiti do onog stola, ali sve mi je izgledalo isto. Nastavio sam hodati. Jedino što sam čuo bili su moji nepravilni koraci na stogodišnjem pločniku i udaljeni zvukovi iz smjera prema kojem sam se kretao. Kuk me sve više bolio i desno stopalo mi je počelo zapinjati po podu proizvodeći iritantnu škripu tarući se u pločnik. Odjednom se od nekuda začulo vikanje neke žene koja je činilo se, nekoga zvala na meni nepoznatom jeziku. Očito sam u stranoj zemlji. Stao sam. Zvučala je istrenirano ponavljajući tu jednu kratku rečenicu koja se takva uvlačila u pritvorene prozore i vrata oko mene. Osvrtao sam se, ali nigdje ju nisam vidio. Zatim sam čuo kratko trčanje koje je brzo završilo glasnim lupanjem vrata i dozivanje je prestalo. Opet sam se pomaknuo u smjeru zvukova. Nije mi se više činilo daleko. Hodajući, sve više sam se pomagao rukama hvatajući ispupčene zidove ili rijetke stupove.
Dah mi je nestajao tjerajući pluća da hropću poput neke stare mehaničke mašine koja dugo nije korištena. U jednom trenu sam se skoro srušio. Nekako sam sjeo na povišeni prag nečijih vrata i dignuo glavu okrenuvši se prema gore kao da ću tako uzeti više kisika. Hladan znoj neugodno me hladio dok sam panično po drugi puta krenuo kopati po džepovima. Ionako uska ulica kao da se još smanjila i zidovi su se činili već rukama dohvatljivi. Stisnuo sam koljena i zgrčio ramena pa nagonski spustio tešku glavu te krenuo brisati čelo opet izvučenom maramicom. Preklopom skriveno, diskretno OM imalo je učinak apaurina, Inicijali, starinski ušiveni tankom crnim koncem probudili su nešto u meni. Negdje iz primisli dolutalo je ime Oskar i odjednom sam bio potpuno siguran da ću se sjetiti i ostalog. Ponovno sam pogledao oko sebe i disanje mi se polako smirilo. Naprijed, ni pedeset metara dalje, odjednom su se vidjeli ljudi. Brzim korakom prolazili su kroz pravokutnik svjetla iza kamenog prolaza te su takvi uokvireni djelovali kao vječno ponavljajući klip koji bi trebao biti smiješan. Povremeni biciklisti su samo na tren ostajali u kadru čineći mi samo distrakciju. Svi su u toj brzini bili anonimni i nepoznati. Bez da sam vidio, nekako sam mogao iza zida zamisliti nakrcane štandove, galamu ljudi i muziku koja je izvirivala iz uskih lokala čineći svojom žanrovskom različitošću tešku kakofoniju koja mi je bila iznenađujuće poznata. Mogao sam se prisjetiti mirisa hrane koja je svoju ugodu povremeno gubila kad bi se iza probio težak zadah ulja koje je zapeklo previše nečega. I lokalaca, koji god oni bili kako prodaju nepotrebne sezonske proizvode koji će potrajati možda do kraja ljeta, a onda će negdje zabačeni jednom poslužiti da se prisjetimo nekog od ovih dugogodišnjih serijala boravaka na tuđim mjestima. Ustao sam odgurujući se od vrata. Maramicu mi je ostala u dlanu kao zalog sigurnosti. Približavajući se prolazu, galama je postajala sve jača čineći moju želju za ljudskim kontaktom sve neprirodnijom. Zastao sam još jednom. Zalutali krak sunca neugodno me udarao u tjeme tjerajući me da se brzo pomaknem dalje.
Krajičkom oka primijetio sam pokret. Okrenuo sam se i vidio na kraju ulice čovjeka koji je hodao prema meni. Mahnuo sam rukom da ga dozovem, ali ušao je u neku od kuća ne primijetivši me. Polako sam krenuo prema tamo i nakon nekoliko minuta zašao sam već u duboku hladovinu. Visoki zidovi u potpunosti su zaustavljali svjetlost koja je gore činila blještavu liniju isprekidanu izbočenim balkonima i ručnicima koji su nježno lelujali na ispruženim štrikovima. Ulica je bila prožeta mirisom tisućama obroka i pranja koji su se ovdje stopili u jedan. Teško sam disao. Jednom rukom sam se naslonio na zid, a drugom počeo kopati po džepovima lanenih hlača. Samo maramica. Ni novac ni dokumenti. Počeo sam se pipati po licu, kao da ću tako spoznati tko sam, ali suha naborana koža nije mi ništa rekla.
Okrenuo sam glavu i pokušao odrediti da li bih se mogao vratiti do onog stola, ali sve mi je izgledalo isto. Nastavio sam hodati. Jedino što sam čuo bili su moji nepravilni koraci na stogodišnjem pločniku i udaljeni zvukovi iz smjera prema kojem sam se kretao. Kuk me sve više bolio i desno stopalo mi je počelo zapinjati po podu proizvodeći iritantnu škripu tarući se u pločnik. Odjednom se od nekuda začulo vikanje neke žene koja je činilo se, nekoga zvala na meni nepoznatom jeziku. Očito sam u stranoj zemlji. Stao sam. Zvučala je istrenirano ponavljajući tu jednu kratku rečenicu koja se takva uvlačila u pritvorene prozore i vrata oko mene. Osvrtao sam se, ali nigdje ju nisam vidio. Zatim sam čuo kratko trčanje koje je brzo završilo glasnim lupanjem vrata i dozivanje je prestalo. Opet sam se pomaknuo u smjeru zvukova. Nije mi se više činilo daleko. Hodajući, sve više sam se pomagao rukama hvatajući ispupčene zidove ili rijetke stupove.
Dah mi je nestajao tjerajući pluća da hropću poput neke stare mehaničke mašine koja dugo nije korištena. U jednom trenu sam se skoro srušio. Nekako sam sjeo na povišeni prag nečijih vrata i dignuo glavu okrenuvši se prema gore kao da ću tako uzeti više kisika. Hladan znoj neugodno me hladio dok sam panično po drugi puta krenuo kopati po džepovima. Ionako uska ulica kao da se još smanjila i zidovi su se činili već rukama dohvatljivi. Stisnuo sam koljena i zgrčio ramena pa nagonski spustio tešku glavu te krenuo brisati čelo opet izvučenom maramicom. Preklopom skriveno, diskretno OM imalo je učinak apaurina, Inicijali, starinski ušiveni tankom crnim koncem probudili su nešto u meni. Negdje iz primisli dolutalo je ime Oskar i odjednom sam bio potpuno siguran da ću se sjetiti i ostalog. Ponovno sam pogledao oko sebe i disanje mi se polako smirilo. Naprijed, ni pedeset metara dalje, odjednom su se vidjeli ljudi. Brzim korakom prolazili su kroz pravokutnik svjetla iza kamenog prolaza te su takvi uokvireni djelovali kao vječno ponavljajući klip koji bi trebao biti smiješan. Povremeni biciklisti su samo na tren ostajali u kadru čineći mi samo distrakciju. Svi su u toj brzini bili anonimni i nepoznati. Bez da sam vidio, nekako sam mogao iza zida zamisliti nakrcane štandove, galamu ljudi i muziku koja je izvirivala iz uskih lokala čineći svojom žanrovskom različitošću tešku kakofoniju koja mi je bila iznenađujuće poznata. Mogao sam se prisjetiti mirisa hrane koja je svoju ugodu povremeno gubila kad bi se iza probio težak zadah ulja koje je zapeklo previše nečega. I lokalaca, koji god oni bili kako prodaju nepotrebne sezonske proizvode koji će potrajati možda do kraja ljeta, a onda će negdje zabačeni jednom poslužiti da se prisjetimo nekog od ovih dugogodišnjih serijala boravaka na tuđim mjestima. Ustao sam odgurujući se od vrata. Maramicu mi je ostala u dlanu kao zalog sigurnosti. Približavajući se prolazu, galama je postajala sve jača čineći moju želju za ljudskim kontaktom sve neprirodnijom. Zastao sam još jednom. Zalutali krak sunca neugodno me udarao u tjeme tjerajući me da se brzo pomaknem dalje.
- Oskar! Oskar! – odjednom sam čuo pozivanje iza sebe. Oskar, dragi! – prolilo se pločnikom pomiješano sa zvukom lupkanja ženskih potpetica. Okrenuo sam se i vidio nepoznatu stariju ženu obučenu u bijelo kako usporeno trči prema meni dok iza nje brzo hoda čovjek u do grla zakopčanoj košulji. Poluduga sijeda kosa čudno joj je skakala u zavezanom repu. - Oskare, tako si me preplašio! - govorila je ta žena par sekundi kasnije dok me već grleći prejako stiskala. Mirisala je po jabukama. Ruke su mi nesigurno visjele sa strane i nemoćno sam gledao onog čovjeka očekujući neko objašnjenje.
- Gospodine Miller, vaša žena se jako uznemirila - izgovorio je on kao da razumije moje misli, na jeziku koji razumijem. Imao je blagi naglasak.
- Idemo polako natrag u hotel - stavio je dlan na njeno rame i blago je potapšao.
- Oprosti mi, samo sam na tren otišla do toaleta, oprosti - stiskala me ona i dalje u grču. - Neću te više ostavljati. Neću te više ostavljati - izgovarala je u moju košulju.
Na nagovor čovjekovog dlana, ipak me pustila i primila za ruku.
Okrenuli smo se od onog pravokutnika svijetla gdje se odvijao život i krenuli u suprotnom smjeru.
Nepoznata gospođa čvrsto me držala i brisala suze dok smo polako hodali. Podupirala me ramenom s prave strane pa me je kuk manje bolio. U nekom prolazu kojim nisam prije prošao primijetio sam veliki natpis. ''Nosce Te Ipsum'' – pisalo je pompoznim slovima. Upoznaj samoga sebe, automatski sam preveo ne razmišljajući. I kimnuo si zadovoljan što pamtim latinski.
Vezane objave:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.