Tada, ne tako u davnoj prošlosti, dok tražila sam kuglu svoje sreće, dok borila se s vjetrenjačama, uporno gurala pravdu na pijedestal, tada, kad moj život nekako opasno se počeo urušavati kao kula od karata, ja bila sam primorana na šutnju, na šutnju i opet šutnju. Ja, koja budila sam se u ranim jutrima djetinjstva s pjesmom na usnama, ljubeći travu rosnu, pozdravljajući sunce i dugu poslije kiše, sada... u ove dane... “Ne nije rekao tako Gospodin“, tako mi je naredio neki drugi zlotvor, mrzitelj života, On, kojeg ne mogu nazvati čovjekom, On, koji je u svojoj ručici „držao“ mene, svoju podanicu, djelatnicu, pa onda tek običnu ženu.
Onda se odjednom ova ista JA, silom prilika, uslijed suza slanih, jutarnjih i večernjih, pretvorila u osušenu biljčicu koja je morala, trebala šutjeti o svemu što je vidjela, čula i doživjela... A vidjela je Crnog vraga koji opsjedao je njen duh i tijelo, noću slušala Njegovo cerekanje i ruganje svim njenim uspjesima...
***
On, Crna sjena što htio je vladati zakonom jedne zajednice, pretvorio se u demona i bio naredbodavac meni i meni sličnima, ganjao nas neprestano svojim propisima, oduzimao moć govora, slobode, postavljao zamke i usput tražio da išiba se moje tijelo, da klonem napokon duhom i šutke, tek injekcijom morfija, završim u dvorcu s rešetkama, među zidinama, hladnim, lažno optužena, opomenuta zbog dara govora, kažnjena kao Isus, kralj Naroda.
Ništa više nisam mogla, braniti se nisam znala i šutjela danju, bez riječi i pozdrava noći, ponovno se budila iz umjetne kome, ispod križa koji mi je podmetnuo On, naredbodavac, janjičar, krvnik, On, koji htio je i djelomično uspio razbiti lanac moje životne himne, moje obiteljske košare nadanja i lijepih snova. Hodala sam ulicom šutke, prizivala si vlastitu smrt jer taj gad, taj smrad gadljivi kao da nikad nije čuo za humanost, za empatičnost, za kolegijalnost. Samo je sate gubio penjajući se stepenicama do vrha svoje slave, istovremeno meni nanijevši zlo i pretvorivši me u kaljužu nemoći, šutnje, poremećenog razuma. Krahirala sam potpuno, ljubila svoj križ nadajući se da vratiti će mi se dar govora, da uminut će tišina.Našla sam se u kontrapunktu života i smrti, došla ispred Zida, nisam shvatila grubu stvarnost koja nametala je svoja pravila.
Otuđenost od ljepote življenja nazirala se u mojoj šutnji, koja je trajala sekundama, sporo brojala minute, vremena za dane i mjesece kao da više i nije bilo. Moj temperament žene lavljeg srca, pretvorio se u njihanje slabašne trske u kozmičkim prostorima, od divlje, snažne žene, odjednom našla sam se zarobljena u paučini neke nametnute šutnje, u srušenim iluzijama, bespotrebnim traumama... I ta je šutnja, taj prekid zvučnih žica, zauvijek ostavio krvavi trag na putu ka Stijeni kojoj sam imala namjeru što prije doći u posjet i visoko podignuti zastavu pobjede. Na moju žalost, pobjedu je ubila upravo ta mrtvačka tišina, šutnja na izdancima mojih glasnica.
(tekst je napisan prema istinitom događaju)