Kolumne

ponedjeljak, 14. listopada 2019.

Željko Bilankov | Crvena narančada


(3 priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Teplo popodne isprid Zadružnog doma, pripunog judi, na dan Gospe od Karmena, bi će šezdesete, oli sezdesetprve. Na ti najveći blagdan, kako su govorili moja baka i teta, izašlo je vanka i mlado i staro...i ja san tote, u mislima na bufet i onu crvenu narančadu, ča rizi. Otac naslonjen na zid ispo' šentadi, ćakula s prijatejima, a u mojoj ruci par dinari, koje stiščen da ih ne izgubin. Ruka mi se poti, pa mislin kako bi mora brzo do barbe Bilota u njegov mali bufet, smišten u Zadružnemu domu. Onako ponosan, da' ću mu dinare, a on će meni sa osmihom, svečano pružit piće, o kojen san mašta danima.

Masa svita natiskala se, tako da se jedva između njih more proć... pripovidaju, smiju se, šetaju... veseje i radost svud oko mene. Ma, nisan moga odolit i ja se ka' po običaju zatrčen, jerbo mi je već vonjala narančada... i onda ajmeee, niki me je čovik tisnu ili mi je sta na put, ne sićan se dobro. Inšoma, ohlebuti san bidan svom snagom onim malin tilom i nažalost, dočeka se s livon rukon, koja ni izdržala. Prusula se munita, a ja zajoka od boli i odma su se stvorili nada mnom, ka' planine, pusti judi. Podigli me onako uplakanog, zašporkanog, sa ispruženon rukon i nikako me doveli do oca. Zaludu moje objašnjavanje i opravdavanje, da se isprid mene naša niki veli čovik, koji me je tisnu, govori san s očiman punih suza, dok ruka boli, ali više od svega razdire žal za onom famoznom, nedosanjanon narančadom. Otac me ukori, jerbo ga ka' nisan posluša da pazin di gren, oli ti ga trčin, pa san dobro ovanca. Eeh Žele, Žele,..ne sićan se  ni sad, kako san se odjednom naša kod moje tete Ćirile, nikaki, jadan i nesritan. Pamtin jedino, da se usplakala i ona, pojubila me, polagodila i uzela u naručaj, pa odvela doma. Poslin me, znan, dovela do meštra Vlade, koji je namišta slomljene ruke, oli noge i on mi je stavi na moju bidnu ruku, dvi paščice, omota ih zavojem i dobro stega. Reka je sa onin svojin moton i osmihom, bi će dobro Žele, sutra ćeš u Split kod likara, da ti stave gips. Dobro se sićan i da je moja draga teta Ćire, tu cilu noć probdila sa mnom, iako je navečer bi veliki bal u Zadružnemu domu, njena strasna jubav, ples koji nikad ni propuštala. Onako uređena, ni se ni prisvukla.u  robi za ples, zavajena u posteji do mene, pričala mi je razne lipe priče i pivala nike meni drage pisme, dok su do nas dopirali zvuci šoltanske glazbe, najlipje muzike na svitu!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.