U vazu s lavandom stiješnjene su moje misli
One Nietzscheovske
Pijuć materiju krvožilnog protoka
esencije života
spljoštene poput kartonske kutije
čučeći u zalisku
srčane pretklijetke.
Znaš li da je srce organ
koji nas određuje?
-Pusti sad srce!
Pusti lavande!
One već odišu na pokošene
stručke ovozemaljske smrti.
Sve je ispred mog vremena.
Čak i ja sama.
Pođimo u sjenu nekog stabla
Onog najvišega na svijetu!
Duže ćemo trajati pod
njegovim igličastim štitom.
Sve dok ne potamnimo kao kore
zrelih banana
Pod Herkulovom strijelom prolaznosti
Pođimo pod sekvoje.
Znaš li da stablo pamti svaki dodir?
Svaki miris čovječnosti upija
u svoje hrapave plošne pore.
Toplina njegova korijenja
upiti će naše šuštave oljuštene
kože
s mirisom na lavandu
onu kontinentalnu
Pođimo pod sekvoje.
Postanimo čuvari neba
njegovi zadnji redovi.
U ime moje i tvoje
budimo sekvoje!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.