subota, 21. rujna 2019.

Žana Krželj | Fešta


Nakon svake velike fešte u malom mjestu, jutro osvane mirno, a ulice prazne. Čini se kao da se sva energija potrošila na pjesmu, na pivo, na janjetinu… Pa sad sve to treba prespavati, odmoriti se, mamurluk zaliječiti… I onda tamo negdje, u popodnevnim satima, otići na jutarnju kavu i pohvaliti se brojem popijenih piva. 

Cijelu tu mirnu, idiličnu sliku narušavaju ostaci improvizirane pozornice, stolovi i klupe 'za pečeno' koji sele od fešte do fešte, i naravno, tona smeća.

Tako je bilo i u Stobreču nakon fešte Sv. Lovre. Istina, Čistoća je na vrijeme svoje obavila pa je dežurne ranoranioce i mjesne kritičare dočekalo čisto mjesto. Zapravo, sve je bilo čisto osim parka koji, zbog tko zna kojeg razloga, nije bio pod jurisdikcijom Čistoće. Ili je onaj, tko je bio zadužen da ostatke fešte pokupi u crne kese i negdje odloži, to jednostavno zaboravio napraviti.

I tako je, oko 11 sati ujutro, stobrečki park i dalje bio prekriven velikim plastičnim čašama s logom pivovare koja je, nekoliko sati ranije, na tome mjestu imala par šankova. Šankovi su bili uklonjeni, ali su čaše ostale. 

U parku se, uz šentade i otoke s cvijećem, nalazi i nešto kameno i ovalno što podsjeća na bunar ili ogromnu žardinjeru. To nešto, u ovakvim prilikama, služi kao priručni stol za odlaganje čaša. Tako je bilo i ovog puta. Bilo je tu naslagano dvadesetak praznih ili polupraznih čaša, a među svim tim čašama ležao je čovjek. 

Moja prva misao je bila predvidljiva. Alkoholičar, naravno. Ležao je na leđima, raširenih ruku i nogu, obasjan suncem koje je nemilosrdno pržilo. Prolazeći pored 'bunara' nisam mogla da ga ne pogledam. Mlađi čovjek, tamnoput, crne kose i brade, s naočalama za vid. Pijana budala. Bit' će se i napušio. Nemam previše suosjećanja prema takvima. Produžila sam dalje.

Nakon nekoliko koraka sam se zaustavila. Čekaj malo, on je nečiji sin. Možda je bolestan. Netko ga sad traži i čeka. Ma svejedno, pijan, napušen, bolestan… što god da je, ubit će ga ovo jako sunce. Vratila sam se. Lagano sam mu dotakla ruku.

- Hej! 

Ruka je bila  hladna. Ponovo sam ga dotakla. Jače. 

- Hej!

Ništa. Ruka mi je bila hladna i ukočena. Bila sam šokirana. Mrtav je?! 

Uhvatila me panika. Ogledala sam se oko sebe. Na šentadi udaljenoj desetak metara je sjedilo troje mještana. Gledali su prema nama, a onda je jedan ustao i došao do mene.

- Je li živ?

- Mislim da nije, hladan je.

Ponovo sam ga pogledala. Majica na stomaku se malo pomakla. Disao je. Hvala ti Bože, živ je. Živ je.

Ne znam koliko je vremena trebalo, ni koliko ga je puta Stobrečanin prodrmao, ali ga je ipak uspio probuditi. Ovaj se stresao i sjeo. Bunovno je gledao oko sebe. Činilo mi se da nema pojma gdje je.

- Are you ok?

Zamantano me je gledao.

- Ok, ok…

- Can I help you?

- No… no…

Zaljuljao se i izgubio ravnotežu. Htio je opet leći među čaše. Zadržali smo ga da ne legne.

- Please, go to the shadow.

To je jedino pametno čega sam sjetila, a da sam znala reći  na engleskom. Međutim, njemu nije bilo do sjene. Krenuo je rukom prema jednoj čaši punoj pive. Stobrečanin je maknuo čašu.

- Ne. Nema pive. 

Zamantani se naglo 'odmantao'.

- Ima pive. Ima. 

Odahnula sam. Došlo mi je da ga ispljuskam. Od muke i od straha. 

- Naš ste?! Mislila sam da ste umrli.

Pokušao se nasmiješiti. Kao da je znao kako se osjećam. 

- Nisan lud da umren!

Njegova neludost je bila prilično diskutabilna, ali - bio je živ.

Stobrečanin mu je pomogao da ustane. Ne znam što je bilo dalje. Možda ga je odveo u sjenu. Možda na kavu. Svejedno. To su već muška pivska posla.

Otišla sam na kavu mirne duše. Nečiji sin će se ipak vratiti kući.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.