subota, 14. rujna 2019.

Pramcem u sumrak


Poriluk u progonstvu

Piše: Jelena Miškić 

Subota je dan za plac (to mi je ostalo od Zagreba), to zna svaka dobra domaćica. Mi u Vukovaru kako red i tradicija nalaže idemo na tržnicu srijedom i subotom. Valja se radno probuditi kako bi se kod piljarica kupila najsvježija i najkvalitetnija roba, a onda, ako na nekog poznatog nabasaš tko još ne žuri grinceke pobacati u juhu i napacati meso, sjedneš i popiješ brzinsku kavu na nekoj od još uvijek rujanskim suncem okupanih terasa kafića.

Tako sam ja sinoć pripremila kako dio kulture življenja u Vukovaru i nalaže, kovanice Hrvatske kune jer tako ne zadržavaš piljaricu da ti vraća ostatak, ima žena pametnijeg posla, na dovratak pripremila pletenu korpu i navila vekericu na rano juttarnji sat.

Uživam u doživljaju tržnice, šarenilu boja, teglica, glasova koji se cjenkaju. 

Posebno sam se jutros razveselila poriliku.

Moja obitelj do progonstva nije niti kuhala niti pripremila ovu biljku na bilo koji način dok nas nije zadesilo zlo rata i bacilo  u Zagreb. U početku nas je prhvatio mamin bratić koji je bio plemenit i bogat i imao veliku kuću u zagrebačkom kvartu Vrapče. Tada kao mlada djevojka doista sam imala problem, posebice s dečkima u upoznavanju...Od kuda si? Iz Vukovara. Ok, a gdje si sada? Ja kao iz topa - U Vrapču! Dečko dobije blokadu mozga i udalji se laganim, ali sigurnim korakom unatrag.

Trebalo mi je neko vrijeme da zbrojim što se tu događa. Kasnije kako sam upoznala Zagreb i ostale njegove kvartove, iz štosa i zafrkancije mijenjala sam mjesta stanovanja u upoznavanjima kako sam htjela i to me prilično zabavljalo. Bez spominjanja Vrapča, naravno.
Jutros sam se baš milo razveselila ugledavši na jednom štandu - poriluk. Odmah mi je u glavi sinula ideja za današnji ručak. Faširanci i poriluk na varivo. Danas jako volim sve što se može pripremiti od poriluka, ali nije oduvijek bilo tako. Moji su imali stari salaš kojeg pamtim kao prekrasno mjesto gdje sam rado provodila vrijeme sa bakom i dedom. Melanija me usmjeravala prema agrarnoj filozofiji, dok sam od dede dobijala instrukcije lova, ribolova, naoružanja i ostalih za djevojčicu, po mišljenju moje majke vrlo neprimjerenih za aktivnosti.

Pored svinjca koji je bio na samom rubu zemlje koja je nama pripadaa, nalazio se na najudaljenijoj i zabačenoj točci poljski wc. Oko njega je uvijek smrdilo, što od svinja, što od mulja kraja ribnjaka i nikako nije bilo ugodno obavljati radnje koje biološki zahtjevaju odlazak na rub zemlje.

Melanija je vrlo vješto doskočila tom problemu , tako što je uvela radnu obavezu -- kad ideš na nuždu, u prolazu brzinski isčupaš ta zelena visoka pera i prebaciš preko plota svinjca. Onda nastaviš dalje. 

Meni je to bio omiljeni zadatak. Kada bh prebacila preko plota netom izvađenu zeleno-bijelu biljku, gice bi tako veselo roktale, ma čudo jedno.

Bio je to proiluk. Nije nam nikada palo na um da eto, skuhamo i sebi, barem ponekad ovu deliciju.

Ali nikada.

Tako je moja majka u tim prvim danima progonstva terapijski s tetom obilazila zagrebačke placeve, Dolac, Trešnjevku, Borongaj. Jednom se sva uznemirena vratila. Čula sam ju kako šapće dedi... ali tata, oni ovdje prodaju to za novac!

Bio je to rezultat šoka odgojne metode babe Melanije. Bitno da svinje zdravo jedu.

Danas na meniju - varivo od poriluka i faširanci. Onako pravo, po zagrebački, a u Vukovaru.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.