Marina Katinić | Tajna nevidljive vreće

Kad je Bog stvarao svijet, stvorio je vidljive i nevidljive stvari. Biljke, životinje i čovjek bili su vidljivi anđelima. Anđeli su njima bili nevidljivi. Čovjek je stvoren s očima da bi mogao vidjeti stvari. Pa ipak, može li se vidjeti duša? Mogu li se vidjeti misli i osjećaji?

Bog je čovjeku stvorio još nešto: vreću s poljupcima. Svaki se čovjek otada rađa s malom nevidljivom vrećom koju nosi na prsima. U njoj je točno određen broj poljubaca. Možeš li ih izbrojiti? Mnogo ih je, više od stotinu! To su poljupci koje čovjek, ako želi, može darovati drugima. Već malo dijete dijeli puse: mami, tati, baki, bratu, seki, prijateljima...stablu, vjeverici i suncu. No pazi, tu se krije jedna tajna. Vreća ima čudesnu moć. Broj poljubaca nije određen jednom zauvijek. Za svaki podijeljeni poljubac, u nevidljivoj vreći upiše se još jedan koji možeš dati. A ako netko ne dijeli poljupce...broj onih u vreći počinje se polako smanjivati. Tako se može dogoditi da nekomu više ne ostane poljubaca u vreći. Toliko ih dugo nije davao da je zaboravio kako se to radi. Ima li lijeka za takve? Možda ima...

Otprilike kada i tvoj djed, u Plavom Gradu rođen je dječak po imenu Držimir. Na svoj četvrti rođendan zaboravio je svojeg omiljenog plišanog zeca pred kućom. Kad se vratio, nije ga pronašao. Netko ga je bio uzeo. Držimir je bio jako tužan. Baka ga je tada poučila: „Držimire, svoje stvari valja čuvati! Ako ostavljaš svoje igračke vani, netko ti ih može uzeti.“  Kad je malo porastao, Držimir je počeo ovako razmišljati: „Ako poklanjam prijateljima skupe rođendanske darove, meni neće ostati dovoljno novca.“ Kad je još malo porastao i postao mladić, razmišljao je: „Ako budem pisao duga pisma djevojkama, meni će ostati malo vremena za nogomet koji obožavam.“ I tako je počeo pisati kratka pisamca umjesto dugih pisama. Triput tjedno igrao bi nogomet. Bio je zadovoljan. Napokon, Držimir je zaključio: „Ako budem davao mnogo poljubaca, ostat će ih tako malo da ih možda više neću imati kada ih jednom budem jako želio nekomu dati.“  Je li bio u pravu? Držimir je počeo davati sve manje poljubaca svojoj mami, tati, baki i prijateljima. Poljubio bi ih tek na rođendan, imendan i Božić. Tako se broj poljubaca u njegovoj nevidljivoj vreći počeo smanjivati. Umjesto da ih bude više ili jednako, bivalo ih je sve manje. No Držimir to nije primjećivao. Na svoj dvadeset i peti rođendan, najbolji prijatelj Ivan predstavio mu je Divnu. Bila je to djevojka iz Zelene ulice. Studirala je glazbu. Njezino neobično ime posve joj je pristajalo jer bila je zaista divna: lijepo je pjevala, smijala se kao srebrno zvonce, znala je svirati gitaru, violinu i glasovir, znala je pričati smiješne šale i bila je ljubazna.  Držimir se zaljubio od glave do pete, čak možda preko nosa, ušiju i vrha glave! Pozvao je Divnu na koncert Plavog ansambla. Pristala je ići s njim. „To! Nitko sretniji od mene!“ pomislio je. Tijekom koncerta glazbenici su svirali vesele i zabavne pjesme, kvartete, suite i simfonije...ali Držimir jedva da je čuo glazbu jer je bio usredotočen na Divnino disanje, šušanj njezine haljine kad bi se pomaknula i srebrni zvuk svake riječi koju bi prišapnula.  Nakon koncerta, jeli su plavi sladoled i dugo šetali po Plavom parku. Kad je nebo postalo tamnoplavo i zaiskrile zvijezde, Držimir je sav ushićen upitao: „Smijem li te poljubiti?“  - Smiješ!- odzveckala je Divna svojim srebrnim hihotom.  Držimir je nagnuo glavu i nježno približio usne Divninu licu – ali – nešto ga je ukočilo u vratu i nije se mogao pomaknuti ni milimentra dalje! Ni makac. Njegova nevidljiva vreća na prsima bila je prazna.  U njoj nije bilo nijednog poljupca. – Što je? – upitala je Divna začuđeno. – Oprosti, ne znam, ja… promrmljao je zaprepašteni Držimir. – Kasno je. Moram kući. – razočarano je rekla Divna i otišla.  Držimir je bio jako tužan. Što se dogodilo? Zašto ju nije mogao poljubiti? 

Odlučio je potražiti pomoć u Plavoj kući za mudre savjete. Ondje je radio mudri Mislav. Bio je vrlo star, imao je velik trbuh i velike uši. Znao je dobro slušati i dati dobar savjet. Građani Plavoga grada dolazili bi mu s teškim pitanjima i odlazili bi olakšana srca.

    Kuc-kuc!

•     Tko je? Mogao bi kucati malo tiše. Star jesam, ali gluh nisam!
•     Ja sam, Držimir.
•     A, Barbarin i Markov sin!  Uđi. Kako si, što ima novo?

Držimir je Mislavu polako ispričao cijelu priču.

•     I sad sam očajan. Ne znam zašto nisam mogao poljubiti Divnu, a toliko sam to želio!
•     Sto mu plavetnih kitova! Pa tebi, mali moj, nitko nikada nije otkrio istinu. Istinu o nevidljivoj vreći – puhnuo je Mislav kroz nos.
•     Kakvu istinu? O kakvoj vreći?
•     Dragi moj Držo, svaki se čovjek rađa s nevidljivom vrećom poljubaca koju nosi na prsima. U njoj je mnogo poljubaca. Ako ih daješ, svaki se poljubac udvostručuje pa ih je sve više u vreći. Kužiš? Ako ih ne daješ, s vremenom oni nestaju iz vreće. Sve ih je manje.
•     Stvarno? Ako je to istina...zašto mi to nitko nikada nije rekao?
•     Zato što su ljudi zaboravili tu istinu. To jest, Držo moj, danas malo ljudi vjeruje u nevidljive stvari.
•     Hm – namrštio se Držimir – a kako mogu znati da ta vreća zaista postoji?
•     To ne možeš znati. U to moraš vjerovati. I tek ćeš se tada uvjeriti da ovo umnažanje i smanjivanje poljubaca funkcionira, mali.
•     A što ako to s vrećom nije istina?
•     Ne znam. Sam moraš odlučiti hoćeš li vjerovati u to. Sto mu plavetnih kitova, moram zatvoriti prozore na katu jer se sprema oluja!

Dok je bjesnila oluja, Držimir je cijelu noć razmišljao o onome što mu je Mislav rekao. Drugi se dan vratio u Plavu kuću za mudre savjete. 

•     Mislave, ako je ono što si mi ispričao istina i ja više nemam poljubaca u vreći jer ih nisam dovoljno često davao, mogu li ih nekako nabaviti?
•     Hm. Nisam siguran. Nikad nisam imao slučaj kao što je tvoj. Moj je pradjed pričao, sjećam se, da je moguće dobiti poljubac u  vreću od nekoga tko ti je voljan dati svoj poljubac, iz svoje vreće… ali u tom slučaju on će zauvijek ostati bez njega. Tako nekako. Držo, ne znam je li to istina. Možda možeš pokušati...

Držimir je mislio i mislio. Glava mu je gotovo poplavjela od razmišljanja. Od koga bi mogao tražiti da mu pokloni svoj poljubac za vreću? Zaključio je da bi samo jedna osoba bila dovoljno velikodušna za takvo što.

Kupio je granu plavih orhideja i pozvonio na vrata Divnine kuće.

•     Tko je?
•     Ja sam, Držimir. Moram ti nešto reći.

Divna je otvorila vrata s mrkim izrazom lica.

•     Što želiš?
•     Divna, ja… Htio bih ti objasniti što se dogodilo. Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali molim te, saslušaj me.

Nakon što je saslušala Držimirovu priču, Divna se počela srebrno smijati.

•     Zašto se smiješ?
•     Pa ne mogu vjerovati da ti nitko nikada nije ispričao istinu o vreći! Ja je znam od djetinjstva. Kad sam bila mala, djed me naučio da što više poljubaca daješ, više ih imaš i više ih možeš dati. Jednostavno, zar ne?
•     A ako netko više nema poljubaca… netko mu drugi može dati jedan svoj poljubac iz vreće, ali tada ga zauvijek gubi? Je li i to istina?
•     Istina je – ozbiljno je odgovorila Divna.
•     Divna… hoćeš li mi dati jedan svoj poljubac? Kad budem imao jedan poljubac, moći ću te poljubiti, i od njega će nastati još jedan, pa još jedan… i tako će se oni množiti i tada ću ti moći dati tisuću tisuća poljubaca, ma još više! Molim te, Divna – tiho je rekao Držimir.
•     Ja ih imam toliko da mi taj jedan neće nedostajati – srebrno je zazveckala Divna, polako nagnula glavu i utisnula u Držimirove usne jedan topao, nevidljiv poljubac iz svoje vreće.

Polako, a da to nitko nije vidio, s Držimirovih usana taj se poljubac spustio u vreću na njegovim prsima. Držimir još nikada nije bio tako sretan. 

•     Divna ... – Držimir je htio izgovoriti još dvije riječi, ali nije mogao. Nikad nećemo saznati koje su to riječi bile.  Umjesto njih, nagnuo je glavu i poljubio Divnu. Nakon tog prvog poljupca dao joj je još jedan poljubac, pa još jedan, pa još jedan… sve dok se tisuću tisuća poljubaca nije prosulo u Divninu vreću, pa izašlo iz vreće, pa se rasulo cijelom Zelenom ulicom, desno i lijevo od njezine kuće...

Držimir je od tada velikodušno dijelio poljupce. I svima je povjerljivo otkrivao tajnu o čudesnoj vreći s kojom se svaki čovjek rađa. Što je bilo dalje s Držimirom i Divnom? Nismo sigurni. Možda saznamo. A vi, vjerujete li u tajnu istinu o vreći? Ako vjerujete, ne zaboravite poučiti o njoj druge ljude. Tako će u vašoj kući, ulici i gradu biti sve više poljubaca koji će zvoniti kao srebrni praporci smijeha.