Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… Spustio sam se niže, obalnom stazom, uskom ledinom betona posađenoj ponad mora, koja je, kako sam hodajući ustanovio, premošćivala središnju uvalu nakrcanu ispražnjenim konobama i restoranima, i skrovitu plažu nakrcanu grlatim kupačima. Zastao sam nakratko, oslonjen na metalni rukohvat staze, zbunjen i nesiguran, nakrcan pitanjima na koja sam mogao dobiti odgovore, ali nekako mi se nije htjelo, činilo mi se nepodnošljivim naporom pristupiti nekom slučajnom namjerniku i zagnjaviti ga pitanjima. Nisam znao gdje sam i, pravo da kažem, nije me ni bilo briga. Orijentacija je, kao i mnogošta drugo, relativna stvar. Dovoljno se prisjetiti Ezopove pričice o tome kako je krenuo u kupalište, ali je putem susreo gradske redare koji su ga upitali kamo ide. – Ne znam. – rekao je Ezop. – Ne znaš? – rekoše redari – Ako ne znaš onda ideš s nama. I uzeše da ga odvedu, a Ezop im reče: – Vidite da sam imao pravo kada sam rekao da ne znam kamo idem. Krenuo sam u kupalište, a završio u zatvoru.
Čovjek ne zna kamo ide i rijetko kada zna gdje se uistinu nalazi. Moderan čovjek proputuje pola planete, a svejednako je sposoban izgubiti se u svome rodnom gradu, u nekoj skrajnutoj uličici, koju su GPS sustavi previdjeli. Tako sam ja, dakle, odlučio da me nije briga gdje sam. Spustio sam se na plažu, zaobišao vrelovit koloplet ljudskog mesa i dječje vriske, udaljio se od mnoštva i sjeo na neki kamen, skinuo papuče i uronio noge u more. Odande sam imao dobar pogled i na puk u blizini i na pučinu u daljini. Doduše, pučine nije bilo jer se s druge strane mora uzdizalo neko kopno, možda otok, možda pravo kopno, tko će ga znat. Što god to tamo bilo, ovo ovdje kopno i ono ondje kopno dijelilo je more, što će reći kanal. Učinilo mi se mogućim preplivati ga, ali znao sam da je to samo privid, da mi to govori varljivi glas ljudske megalomanije, koji ne poznaje granice s kojima se stvarnost sudara. Njemu imamo zahvaliti puknuća i potonuća, izlete na Velebit ili Biokovo u japankama, s fotoaparatom na ramenu i dvije kapi vode u čuturici, otisnuća na pučinu u plastičnom čamčiću, pred buru i olujno nevrijeme, avanture u kojima naivni maratonci podlegnu pod teretom ljudske nemoći pred prirodom. Takve su me misli navele da zakrenem glavu i osmotrim društvo na plaži, a prizor me podsjetio na stihove jednoga nepoznatog pjesnika, Ante Delmina Matića, porijeklom Duvnjaka, koji je pisao:
na plaži
obrasloj
djevojačkim tijelima
i senilnim trbusima
penzioniranih ćela
islužene puti
potrošenih žena
bučna galama
neboderske djece
i oči na zaobljenoj
dojci
na moru
pod suncem
ja gol
bez milosti
rigam asocijacije
Moj pogled je tumarao od suncobrana do suncobrana, od tijela do tijela, pri čemu sam tek pokoji prizor uspijevao izdvojiti u detalj, lišiti ga okoline. Preplanule su djevojke igrale odbojku, a jedna plavokosa žena jela je lubenicu. Prije nego što je zagrizla u krišku prozirnocrvenog mesa, tankim je nožićem odstranila koštice koje su, poput kućnih muha, crne i vižljaste, slijetale na užarenu površinu pijeska. Muškarci su stajali na suncu, u gaćicama, ruku podbočenih na bokovima, crveni poput božićnih svijeća, pobodeni u pješčano tkivo plaže i spremni istopiti se u krvave lokve ljudskoga voska. Kakav jesam, sklon predrasudama, pomislio sam da su to zasigurno stranci, Česi ili Poljaci, radni ljudi koji dolaze ovamo dopustiti suncu da crvenilom preplavi njihova tijela, da ih prožme do mesa, kao da na taj način nastoje zadebljati svoju kožu, protkati je žeravom, podstaviti slanom toplinom kako bi preživjeli monotoniju radne godine, do idućeg ljeta, kada proces osunčavanja iznova počinje. Jedna djevojka, koja je ležala i čitala knjigu, ustala se i potrčala prema vodi. Starci su diskretnim pogledima pratili treskanje njezine guzice, djeca su podvriskivala poput tuljana, žene su otvarale i zatvarale usta. Utrčala je u more do koljena i stala vikati u nepoznatom pravcu. Tek tada sam primijetio kanadere koji su letjeli ponad kanala, krilati poput velikih žutih ptica, spuštali su se i grabili vodu, uzdizali se i nestajali u daljini, iza kopna s onu stranu kanala.
Kakav jesam, sklon asocijacijama, pomislio sam na Jonu, onog žitelja Biblije, kojega je progutao kit. Pomislio sam da bi Jonu, da je naš suvremenik, umjesto kita zasigurno progutao kanader. Jona bi plutao negdje sred pučine, polegnut na ružičastom luft-madracu, zabavljen mislima o ženama i propasti svijeta, a onda bi ga iznenada, nespremnog i prestravljenog, progutala velika metalna žuta ptica kojom bi upravljao neki, u tom perverzno-opskurnom trenutku, psihički nestabilan pilot. Dakako, Jona bi nekim čudom preživio, luft-madrac se ne bi ispuhao, on bi i dalje ležao na njemu, rukama se odupirući o strop utrobe kanadera, urlajući iz sveg glasa, a nakon nekog vremena, kada bi shvatio da mu urlanje ne pomaže, počeo bi se moliti, luđački ekstatično, svjestan da mu predstoji pakao, doslovni, stvarni, biblijski pakao, satkan od dima, vatre i kože koja se topi. Zazivao bi Jona svetce i nebesa, Mojsija i Posejdona, plakao bi i gutao suze, čupao kosu i žvakao zube, a onda bi osjetio kako avion smanjuje brzinu i začuo škripu koja bi nagovještavala da će velika metalna žuta ptica uskoro povratiti sadržaj koji je maločas progutala.
Dok sam tako prežvakavao scenarij Jonine avanture, u daljini se pomaljao trajekt, bijel i odebljao, nahranjen ljudstvom i automobilima. Sunce je bilo visoko na nebu, Česi su i dalje stajali kao ukopani, a ona djevojka je i dalje vikala na more. Sjedio sam tako još neko vrijeme na svom toplom kamenu, poput svetca koji se moli suncu i klanja moru, svojom voljom osamljen i marginaliziran, a onda sam ustao i krenuo natrag prema središnjoj uvali. Prolazio sam drvoredom suncobrana i golišavih tjelesa i gledao preda se pazeći da ne nagazim na nečije isukano stopalo ili kakvu odbačenu dječju igračku.
Vezane objave:
Vezane objave:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.