Danijel Špelić | Hrvoje Kovačević - "Dora, mali otrov"

Nedavno sam na Facebooku (a gdje drugdje) naišao na nekoliko fotografija nekakvog okupljanja i pronašao jednu na kojoj se vidio lik koji je gotovo u cijelosti bio ispod stola, s očima na pola petnaest, odjećom u kojoj kao da je spavao mjesec dana, bradom kojs nije vidjela žilet isto toliko, i u desnoj je ruci držao cigaretu koja samo što mu nije opekla prste, pridržavajući je s lijevom u kojoj je pak držao limenku Ožujskog. Sada, to nije ništa čudno, već sam se nagledao likova koji dođu na zabave i budu onaj lik za kojeg, odmah na početku, znate da će završiti na podu i najvjerojatnije da će barem dva puta izbaciti sve iz sebe pjevajući visoke tonove poznate rigoleto melodije. Komentari su mi privukli pažnju. Legenda - bijaše najčešći. Clint Eastwood je legenda. Marlon Brando je legenda. Robert Redford je legenda. Taj je lik bio potpuno suprotna stvar od toga, kreten, ako vam je draže, koji će u neko dogledno vrijeme svima ostalima sjebati dobar provod samo zato što je kreten. I ne, to nije bilo u nekom sarkastičnom duhu jer većina koja ga je tako zvala se nalazila pokraj njega na fotografijama, pridržavajući ga na nogama jer nije znao na kojemu se planetu nalazi, moguće ni solarnom sustavu.

Ali, da budem u duhu spolne ravnopravnosti, tamo sam našao i fotografiju jedne žene. Godine nebitne, recimo samo da je prošla djevojačke dane, poznajem je osobno. Izbor odjeće su bile tajice s leopardovim uzorkom na koji bi i Tarzan rekao – „To je i za mene malo previše“ - majica bez rukava najmanje dva broja manja i visoke pete na kojima bi i Heidi Klum imala problema s hodanjem. Ništa od toga ne bi bilo sporno da nije imala određenih problema - kako da to politički korektno kažem - viškom kilograma i khm, izraženim strukom koji je djelovao kao šlauf na kojemu bi i slonić Dumbo mogao mirne duše plutati. Komentari su pak išli od Kraljice, pa do Carice, uz dodatke kako sjajno izgleda. Ne, jebote, nije izgledala dobro, izgledala je kao poster za kič i neukus. Što me nekako podsjetilo na Doru. Tko je pak sada Dora, pitate se vi. Dora je ona vrsta žene koja kada dođe na nekakvo okupljanje mora biti najglasnija, čiji smijeh će nadglasati i mali lokalni bend, koja će stalno imati ruke u zraku i pjevati riječi najvećih narodnih hitova, koja će tokom večeri sjesti u krilo svakom muškarcu koji pokaže interes, i koja će na kraju balade skočiti na stol i zaplesati. Svi poznajemo par takvih Kraljica, kao i Legendi jer pojavom Facebooka takvi se razmnožavaju kao Gremlini; polijete ih vodom i dobijete odmah troje. Oliver Dragojević bi rekao štraca, mi pisci pak kažemo buduća žrtva ubojstva. Tako započinje odličan krimić Hrvoja Kovačevića - Dorinim ubojstvom. Dora je u ovoj priči ona vrsta cure koja voli seks, drugs & r'n'r, o njoj je pjevalo Bijelo Dugme jer poznaje jako puno stražnjih sjedala, ona je cura koja će izazvati probleme gdje god se pojavi i kojoj svatko predviđa mračnu budućnost; ili apartman dva metra ispod zemlje, ili troje djece te život na socijali. Zajeb, Dora postane uspješna poslovna žena, vozi Ferari i nosi krpice vrhunske marke; ona je puna kao brod, kako se to narodski kaže. Karakterno je ostala ista, što znači da kada se vrati u rodni grad, neko sranje će se sigurno dogoditi. I dogodi, jer skvikne mrtva, što pak u priču uvodi našeg junaka - Inspektora Roberta Vidmara. I, sranje, što će imati pune ruke posla jer osumnjičenih ima na bacanje, od bivših momaka, ljubomornih žena, pa do mogućnosti potpunog stranca. Tko je pak Robert Vidmar, pitate se opet Vi. Ukratko...

Nema dugo da sam spomenuo serijal krimića u tekstu o domaćim krimićima koji nekako stoji postrani. Kada se priča o serijalima u Hrvatskoj, onda se uvijek govori o Tribusonovom Nikoli Baniću (koji se mora pročitati) Pavličićevom serijalu o Ivanu Remetinu (koji se također mora pročitati), te Naprtinom serijalu o Marku Prilici Čensu (koji možete i preskočiti). Iako ja imam problema sa svim tim krimićima, više-manje sam ih sve pročitao, i, ako volite takve stvari, onda vam svakako preporučam serijal o inspektoru Vidmaru. Broji pet naslova (ako u međuvremenu nije izašao još koji) i meni je gotovo najdraži od svih nabrojanih (iako sam slab na Banića i njegov noir štih) jer to su jednostavni i dobro napisani krimići. Razlog zašto su mi posebno dragi – događaju se u Požegi, gradu koji je od mene pola sata vožnje i kojeg poznajem poprilično dobro. Slavonac sam u duši i time se ponosim i tako te priče. Ovo je nešto kao domaća verzija Ubojstava u Midsomeru (iako, koliko je tamo ljudi već ubijeno, to bi se odavno trebalo zvati pustoš nekada znana kao Midsomer) jer imamo inspektora i mlađeg pomoćnika, kvartovskog policajca Mladena i onaj fini pristup pričaj s ljudima i povezuj slagalicu. „Dora, mali otrov“ je ustvari treći po redu iz tog serijala i jednostavno - ovo je odlična stvar. Krimić je brz, kako ja to kažem, ne komplicira političkim glupostima, ne davi socijalno-ekonomskim porukama, slučaj je zanimljiv, osumnjičenih ima na bacanje, priča je intrigantna za čitanje... Jednostavno, ovdje sve funkcionira. Ono što je najbolje, inspektor Vidmar ne djeluje kao neka zastarjela relikvija iz drugih vremena (kao Banić ili Remetin) već djeluje kao junak modernog doba. Također, nema klasičnih fetiša, ne svršava na frajersko poziranje, ne gladi Glock pištolj kao zamjenu za pimpek (iskreno, nisam siguran ni da nosi oružje) i pokazuje zavidnu razinu inteligencije. U svako doba dana i noći stajem iza takvog lika jer je prokleto osvježenje na domaćoj kriminalističkoj sceni.

Mogao bih reći da postoji mana-dvije, ali to nisu mane u pravom smislu jer karakterizacija je malo tanka, no kako je ovo serijal, tako se i stvari o junacima otkrivaju kroz romane i to što je relativno kratak znači da u njemu nema onoga što ja obično nazivam detaljnim opisima. To i nije problem, ali za mene jest jer volim osjetiti mjesto radnje, a ovdje je sve svedeno na ime - Požega, bez da osjetite da ste stvarno u njoj, što je možda više problem meni, koji poznajem grad, nego što će biti za nekoga tko ondje nikada nije bio. Volim par domišljatih izmišljanja, koje su više zabavne (Požega nema svoju verziju SWAT policijske jedinice) nego loše jer se osjeti da je tu uloženo malo kreativnosti i zato jer takve stvari radim i sam u svojim radovima. Dakle, slučaj ubojstva, zanimljiv junak, brz tempo, fino pisanje - ovako bi trebali izgledati svi krimići jer ne samo da bi imali dobru kriminalnu scenu već bi imali sjajnu kriminalnu scenu. Ako niste pročitali, a volite dobru misteriju.... bacite pogled.