petak, 13. rujna 2019.

Denis Kožljan | Hm...nije baš sve teklo glatko (ulomak „Crtice iz djetinjstva”)


I tako osvanulo novo jutro, za mene prvo u nešto ipak drugačijim okolnostima. To, kažem zato jer dok sam bila kod moje najbolje bake Kate, znala sam da ću moći spavati dok me bilo volja, da me ona pazila i mazila, čuvala kao oko u glavi, gotovo me i razmazila. Iako po onome kako su se stvari kasnije u životu odvijale, mislim da nije.

Bio je kraj mjeseca ožujka, noći su još uvijek bile hladne pa je baka Ana, spavala dolje u kuhinji uz štednjak na drva. A bio je to u stvari onaj starinski štednjak u kojemu se moglo i peći i kuhati na ploči, a imao je i ložište za cjepanice. No, otkako je baka bila pala i razbila kuk, hodala je sa štapom i bila je poprilično mrzovoljna zbog toga. No, i inače je bila puno strožija i nisam osjetila onu bezgraničnu ljubav prema meni kao od moje bake iz Brajkovići. Uglavnom, čini mi se da je tek svanulo i pijetao je zaglušujući kukurikao na vrh bunara. Mislim si ja onako u polusnu:“ Ma tko to lupka, sad, tako rano?“. Ali nije mi trebalo puno da shvatim, kako je baka svojim štapom lupkala o plafon, a budući sam ja spavala u sobičku gore, ufff, čula sam to lupkanje i znala da je to i neko upozorenje. „Deeeena, ala, zbudi se šu, je osan ur“, ponavljala je nekoliko puta. „Dosta je spati, triba da mi pomoreš dati zobati kokošan, pak ćemo pojti po drva, anke hižu bi rabilo pomesti!“ „Jao, pa ona to meni naređuje“, ljutito procijedim kroz zube, pokrivajući se po glavi i pokušavajući ignorirati, bakina dosadna zivkanja.

Kako je baka bila uporna u svemu i nije popuštala, tako sam se ipak iz onog toplog krevetca morala dignuti, obući se na brzake i sići dolje u kuhinju. O, Bože, bila je to za mene, prava noćna mora ali za mir u kući, ipak sam šutjela. Pojela sam bijelu kavu, sa nadrobljenim kruhom i sigurnih dva sata, s bakom uz kraj, dok je ona uz svoj štap, a ja uz nju, onako ne posve razbuđena, klackala. Trava u dvorištu bijelila se od mraza, a čudnu tišinu razbijalo je kvocanje gladne peradi...Rješile smo najprije koke, pa onda kravicama dale malo sijena i vode, a poslije podne smo zajedno išle na obližnji pašnjak gdje su se Srnela i Vijola, nauživale brsteći slatko pojilo.

E, kad smo to obavile, baka je stavila lonac na štednjak. Bio je to znak da se i danas kao i što je to obično bivalo kuha maneštra odnosno grah, s paštom i krumpirom“na žlicu“. Ja sam naravno, za to vrijeme, „zbrisala“ kod naše susjede i strine Foške koja je svakoga dana pravila sir od kravljeg i ovčjeg mlijeka. Oni su naime bila velika obitelj sa puno djece, ali imali su i veliko stado ovaca, krava, nekoliko svinja i puno zemlje, naravno za obrađivati. A teta Foška je bila divna umiljata žena. Njene su izborane ruke govorile istinu o njenom životu ali su to bile vrijedne ruke. Promatrala sam znatiželjno dok je veliki crni kotao pun mlijeka kojeg je pomuzla, stavljala na ognjište, zatim je dodavala sirutku tj. tekućinu koja mlijeko dovodi kvalitetom u stanje da se mlijeko skisa i napravi sir. No, prije toga, na površini mlijeka, napravilo se kao vrhnje, debelo sigurno dva tri prsta. Mi smo to zvali „žamak“...I to sam ja čekala, to! U ono vrijeme, siromaštva i jednostavnosti, taj je žamak za mene bio ogromno bogatstvo, nešto kao čokolino ili nutella danas. Dok sam ga jela namazanog na kruh, škripao je pod zubima, a bio je tako sladak i ukusan, meni osobno slasniji od sira.“Eko, ti moj sinko“, tepala mi je teta Foška, za danaska je toliko, pak dojdi mi jopet sutra, češ pokusiti žura.“ Žur je bila tekućina poput tekućeg jogurta , iz koje se onda oblikovao i kroz gazu, cijedio i pravio sir.

Onda sam se vratila, da pokukam malo i vidim što mi baka radi. Primijetivši da je u svojim nekim mislima, i vrti se po kuhinji, šmugnula sam u selo da vidim što ima novoga kod mojih prijateljica.

Nema komentara :

Objavi komentar