petak, 13. rujna 2019.

Petra Šoštarić | Samo sitni pijesak



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca, samo pijesak ispred mene. Sitna zrnca koja se isprepleću i tvore sve veća, formirajući nanose. Čak je i ugodan morski zrak bio prožet sitnim zrncima. Podražilo mi je nos te sam kihnuo. Potražio sam maramicu u lijevom džepu hlača, koja me spremno dočekala. Ponovno sam pogled usmjerio u more. U beskrajnu pučinu na čijoj se površini golicala svjetlost sunca. Puhalo je  jugo, i obzor ispred mene nije bio potpuno vidljiv. Odlučio sam ustati iz drvene, žute stolice i prošetati tim mjestom na kojem sam se ni sam ne znajući kako, našao. Bosih nogu gazio sam kroz pijesak, a svakim korakom, sve me više ispunjavao mir. Kao da je propadanje u meki pijesak, usisalo sva pitanja i nedoumice koje su mi se vrzmale u mislima.  Oko mene je bio samo zvuk mora i tišine. Kuća u kojoj sam se probudio, samotno je stajala u tom rajskom, no pomalo čudnovatom krajoliku.

„Predivno je zar ne?“, odjednom sam čuo muški glas iza sebe. Okrenuo sam se i ugledao starijeg čovjeka, crnog od sunca, sijede kose i brade. Promatrao me plavim očima, čiji rub je bio okružen nizom bora. Stajao je pomalo pogrbljeno, odjeven u bijelu košulju i plave hlače. Ono što sam odmah primijetio, je to da je i on bio bos. Pomalo smeten, no ipak sretan što sam susreo nekog koga mogu pitati gdje sam, odgovorio sam: „Uistinu jest predivno. No nikako mi nije poznat ovaj krajolik. Moram priznati da nisam siguran gdje se nalazim.“ Nasmiješio sam se, nadajući se razrješenju pitanja. Starac me pogledao sa smiješkom, kao da gleda na izgubljeno dijete i rekao: „Kakav je bio doručak? Obično je moja žena uvijek spravljala kavu, no ove godine morao sam naučiti sam kako funkcionira peć i ključala voda.“ Rekao je to zadržavajući veseli ton glasa, no pogled koji se načas zadubio u daljinu odao je da ga je vjerojatna smrt žene pogodila više no što je to želio prikazati.“ No što se tu može.“, nastavio je sa smiješkom. „Dođi, možeš mi pomoći spremiti ribu za ručak“, rekao je i krenuo prema meni, hvatajući me za rame. Na tren me prožeo strah, nisam poznavao ovog na prvi dojam simpatičnog čovjeka, no nešto u meni se predalo i pošao sam za njime. Pogled mi je lutao po mjestu. Iza malene kuće od kamena, s terasom i zelenim škrinama, naziralo se brdo bagremove šume. „Malo neobično. Za otok bi očekivao bor.“, rekao sam. Čovjek se okrenuo prema meni i rekao: „Da, ovaj je otok po svemu neobičan pa i po svojoj flori.“ Ušli smo u kuću, a čovjek je izvadio brancine iz frižidera. Voliš ribu zar ne? Upitao me. Nisam niti sam bio siguran, no odgovorio sam potvrdno. „Na cijelom otoku postoji samo jedno naseljeno mjesto, s par kuća i crkvom.“  Počeo je pričati čisteći ribu. „Meni je draže biti sam, zato sam sagradio kuću na drugoj strani otoka. Riba je ulovljena jučer, no još je dobra.“ , nastavio je. „Ti slobodno sjedni. Osjećaj se kao kod svoje kuće. Uz ribu bi mogli krumpir na salatu. Dva smo prava muška pa malo luka neće nikome smetati.“ Rekavši, nasmijao se sebi u bradu. Smatrao je to dobrom šalom.“ Sami ste sagradili kuću?“ ,upitao sam te sjeo na drveni stolac u kuhinji. Zapravo je, sve i kuhinja i stol s tri stolice, bila jedna prostorija. Kuća nije bila velika, no bila je uređena  u mediteranskom stilu.“ Brat i ja smo je sagradili.“ odgovorio je, brišući ruke od ribe i luka.“ Još dok smo obojica bili mladi i naivni, prije no što nas je život naučio drugačije.“ „A gdje je sada on?“, upitao sam. Čovjeku je prošla tužna sjenka licem. „Nekad zaboravi i da postojim. No to sada nije bitno. Ti i ja ćemo imati lijep ručak, a nakon toga možemo odigrati partiju šaha. Igraš šah zar ne?“ Upitao me. Na tren me takvo pitanje smelo i trebao mi je tren da odgovorim. „Valjda.“, rekao sam. „Vidjet ćeš. Svidjet će ti se.“, uvjeravao me dok je pekao brancine. Cijelu kuću ispunio je miris pečene ribe i ručak je došao prije no što sam se snašao. A s ručkom je došao i popodnevni umor. „Možda šah zvuči previše naporno za mene, trenutno.“ rekao sam. „Razumijem. Možeš slobodno odrijemati u spavaćoj sobi, tamo gdje si se i probudio. Ja ću do tad čitati ovdje, pa da znaš ako nešto zatrebaš.“ 

Kroz cijeli san snove mi je pratio košmar. Doktori u bijelim kutama, vezanje za stolicu i injekcije u vrat. Probudio sam se okupan znojem i pomalo u grču. Kroz sobu je virila mjesečina, a zrak je bio svjež i lagan. Izašao sam iz spavaće sobe i u kuhinji zatekao čovjeka kako spava u naslonjaču. Kraj njega je na drvenom starom stoliću stajala  čaša bijelog vina. U rukama je grčevito držao novine. Pogled mi je privukla naslovnica. Čovjek (65) oteo brata (55) koji boluje od Alzheimera iz bolnice. Bože, ima svega,pomislio sam. Izašao sam na terasu, te produžio do plaže koja se nalazila tik do kuće.  Hladno more, godilo mi je stopalima, dok mi je lagani vjetar mrsio kosu. Činilo se da okreće na buru, jer se na obzoru nazirao obris otoka preko puta. Pomislio sam kako možda tamo ima borovih šuma.


B

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.