petak, 16. kolovoza 2019.

Zdenka Čavić | Neprilagođena


Hodala je svijetom poput divlje ruže, mirišljivi cvijet jasmina, lijepa kao zrela trešnja, nedokučiva i nedostižna. Neprilagođena. Uvijek iznova iznenađena ljudskom glupošću prekoravajući samu sebe kako je to u ovim poodmaklim godinama još uvijek može nervirati. S dozom crnog humora, koji bi izvukla čak i iz pete, kad bi ga ponestalo u njezinim mislima, šalila se na svoj račun, ali bi pritom nešto od toga sustiglo i prijatelje. Mali komadić njenog crnila, tek toliko da ne zahire. Crnokosa božica sišla s drevnog Olimpa među suvremenike, zavrtjela je svojedobno  glavom svakom muškarcu. Čak kada to uopće i nije htjela. Posebno bi privlačila one narcisoidne, koji su se lijepili za nju kao muhe na mišolovku.
Prezirala je samodivljenje. Njihova joj naklonost nije bila draga. Riječi bi klizile s njezinih napučenih usana tako da si gotovo mogao zamisliti kako su meke u poljupcu. Kada bi se čovjek tog poljupca mogao nekako domoći! Barem samo jednog, za pamćenje.

Pravniku Branku je to pošlo za rukom, a iz te prerano ugašene strasti rodila se njezina Lea. Pokušavali su ostati zajedno ali jednostavno nije išlo. Bila je toliko neprilagođena i svoja da on kraj nje nije mogao doći do izražaja. Dala mu je rastavu braka svojom krivnjom i zalijepila se za Martina u oblacima, a da nije trepnula. Njen potpuni promašaj u odabiru muškaraca završio je jednog jesenjeg dana na Tuškancu, gdje se njezin drugi muž baš tako lijepo skrasio. Ona i Lea su tiho otišle, dale si put pod noge i završile u sad samo njenom malom stanu. Lea je bila nalik ocu kao jaje jajetu. Vrane kose poput gavranovog pera, praktične naravi sa smislom za biznis. Vitka i visoka, bjeloputa gavranperka, rano je otprhnula iz maminog gnijezda. Stanka je zaključila da je ona možebitno vrlo čudna žena koju mogu voljeti samo životinje. S njom bi se sigurno složio njezin mačak Pero, koji joj se mirno mogao popeti i na vrh glave i presti, kad god bi to htio a da ga ona ne prekori.

O njenoj nepredvidivosti ne treba niti govoriti. Iako je mislila da ima dosljednosti u njezinu ponašanju, često bi i samu sebe iznenadila. Gestom, mimikom ili ponekom izgovorenom riječju. Imala je neki unutrašnji senzor za hvatanje same sebe ali i odbijanje svoje okoline. Nije se uopće trudila biti druželjubiva. A privlačila bi ljude kao magnet osobnošću crnog anđela. I kad je  hodala uskim puteljkom zaraslim u travu nepoznatih mogućnosti i kad je postala netko i nešto, s jednakom je ravnodušnošću prihvaćala tu promjenu. Često bi rekla: „slava je samo list na vjetru koji jedva čeka da ga otpuše“.

Život u glavnom gradu joj je u mlađim danima odgovarao, jer su joj na dohvat ruke bili posao i sadržaji koji mladom čovjeku trebaju. Od onih kulturnih, do dokoličarenja. Duge šetnje od Zrinjevca do Britanca bile su joj gotovo svakodnevni ritual. Već prema godišnjem dobu, njezine su nosnice udisale i mirise proljeća i dosadu upornih kišnih jesenskih dana. S jednakim ushitom. Voljela je vrijeme. Vrijeme u svim njegovim pojavnim oblicima i svim godišnjim dobima. Voljela je raspupane rese cvijeta divljeg kestena, ali i miris frezija, koje je često kupovala na Cvjetnom trgu i stavljala u usku zelenu unikatnu vazu na komodi.

Stan u potkrovlju u blizini Britanca pretvorila je u mali raj za sebe. U očima njenih prijatelja, taj se raj nije dao naslutiti, jer je sparila nemogući kauč kupljen u staretinarnici sa šarenom foteljom, barskom stolicom i malim okruglim stolom sa tri kuhinjska stolca. Sve u jednu cjelinu s čajnom kuhinjom oker boje u kojoj jedva da se  moglo nešto skuhati. Druga je prostorija bila njezino skrovište puno knjiga na policama nepravilno poredanim, po svim stijenama. U jednom kutu samostojeća lampa sa širokim obodom i stolica za ljuljanje  u drugom krevet naguran do samoga zida. Sa jastucima svih veličina i boja. Glavno da su bili meki i podatni.  Umjesto tepiha, pod je bio pun otvorenih knjiga na stranicama koje su njoj u tom trenutku nešto značile i koje su joj trebale. Jedini respektabilni komad namještaja bila je secesijska komoda njezine bake postavljena uz starinsku lampu koja je bacala žućkasti topli sjaj po sobi od oboda do svojih krajnjih dometa.

Danas je bila uzbuđena poput šiparice. Jure joj se obećao na kavu i čašicu razgovora. Nisu se vidjeli punih dvadeset godina. Slučajni susret u Ilici, samo je potvrdio da su ti se neki ljudi zavukli pod kožu bez obzira na godine. „Stanka, pa je li to moguće, ti, odmah sam te prepoznao“. Rekao je vidno uzbuđen gospodin šezdesetih godina, visok i još u vidno dobroj formi. Svaki dio njegovog tijela bio je raspoređen baš kako i treba. Odjeven u sivu miš kombinaciju hlača i mekanog vunenog pulovera s nehajnim bijelim šalom prebačenim oko vrata. Njezin joj se baloner boje duhana, zategnut u struku, s košuljom cvjetnog uzorka i hlačama tamno smeđe boje učinio neprikladnom kombinacijom za susret. Kao i njezinih par kilograma viška koje je nakupila svih tih godina. Ali susret se eto dogodio. Neočekivano kao i  poziv na kavu.  Ubrzalo joj se bilo i čitav krvotok. Sakrila je uzbuđenje ispod dugih tamnih trepavica. Sjetila se njihovih dana s faksa! Bili su oboje otkvačeni i razdragani. Dalo ih se primijetiti kao skladan par u dugim šetnjama gradom. Dugogodišnja se veza ipak raspala zbog plavuše iz Splita s prve godine filozofskog fakulteta i njezinog mačka Tome. Jure baš nije volio životinje. Kad je diplomirao, umjetna se plavuša, u već visokom stupnju trudnoće, vratila s  njim natrag u Split. „Udata“, upitao ju je? „Dvaput sretno razvedena“, rekla je u jednom dahu. „A ti“? „Rastavljen već pet godina“, rekao je nehajno, kao da to uostalom i nije važno.

Došao je s buteljom muškata i buketom žutih ruža. Mirisnih, tek su otvarale latice svijetu. U uskom pretrpanom malom predsoblju punom njezinih cipela i sitnica, ostavio je kožnu jaknu.

“Uđi“, pozvala ga je tiho, s prigušenim uzbuđenjem u glasu. Pričali su o svemu i svačemu, pili aromatičnu jaku crnu kavu kakvu su oboje voljeli ali i stari francuski konjak koji je ona čuvala za posebne prigode. Sjedio je pored nje na njezinom rasparenom kauču čiji je par možda odavno završio na smetlištu. Opasno joj se približio. Osjetila mu je dah na vratu i slatki, mali, sitni, jedva osjetni poljubac. Zadrhtala je kao šiparica. Počeo ju je nježno ljubiti i milovati, kadli se sjetio da bi bilo dobro da opere ruke.

U kobni čas! Kada je otvorio vrata male ljupke ženstvene kupaonice pune pomada i ručnika, ispod klupčice širokog starinskog radijatora bijesno je frknuo njezin mačak Tom nakostriješivši se kao dikobraz i počeo zvučno mrčati sve u šesnaest na neželjenog gosta. Jao, pa ti još imaš mačka, je li to moguće! „Da, još ga imam i volim“, jedva čujno je prozborila i sjetila se trenutka zašto su se zapravo onda rastali. Njezino se srce počelo naglo hladiti i umjesto vatre led joj se počeo hvatati žilama. Znaš, rekla mu je onako nepredvidiva i direktna, neprilagođena, kakva je oduvijek bila. Bilo bi dobro da odeš, već je kasno!

Nema komentara :

Objavi komentar