četvrtak, 15. kolovoza 2019.

Božica Jelušić | Predvečerje u suzi


Najljepši dio mojih dana bila su i ostala predvečerja.

Bez obzira kako je dan izgledao - usoješan, neuspješan, krcat susretima preispunjen, ili prazan i ravnocrtan-panorama zalaska, flote oblaka, boje i razigrani detalji okitili bi ga krunom jedinstvenosti. Predvečerje je doba kada konačno polažemo oružje, sve što nismo stigli prebacujemo za sutra, smirujemo svoje ritmove, tražimo udoban kut, priželjkujemo dodir vode i s balkona unosimou kuću osunčanu posteljinu, prije nego li padne noćna vlaga. Od svih organa i osjeta usredotočimo se na oči i vid, da nam ne promakne nešto od zakonite ljepote.

Blaženi ti, zaljubljeniče u predvečerja! Vidiš kako se čaplja raširenih krila spušta u potok, nalik sivkastomodroj jedrilici, i kako trska zadrhti pod njenim krilom, nalik žicama razapete harfe. Grane topola i malih voćki na okućnicama dobivaju nestvarnu pozlatu, cvijeće sklapa i pribire latice, suncokreti spuštaju glave, a slak širi opojni medni miris do odškrinuta prozora, iza kojega će nečije malo janješce noćas sanjati svoj čarobni vrt s oživjelim igračkama.

Golubovi ćučore ispod strehe , a mačke se kraljevski lijeno rastežu na ugrijanu betonu stubišta i vrtne ograde, pripravne za noćne avanture. Mirno je, prokulja samo slabašni dim iz nekih dimnjaka, na kratko, dok se provrije mlijeko za taranu ili se skuha sitan krumpir uz svinjski napoj, pa odmah potom sve se prozračuje i otvara, jer noći su vruće i znojne i od ugrijanih zidova, pune nemirnih uzdaha. Miris kuhanih klipova mladoga kukuruza ispunjava ulicu. To je veoma osebujan, drevni miris s početka ratarskih civilizacija: podsjeća na Kibelino krilo i u nama budi cijelu lavinu osjećaja.

A boje predvečerja, premda po mjerenju vremena posljednje u danu, zapravo imaju nešto prvotno, začinjavajuće, iluzionističko. Kao da ih nevidljiva ruka bira s palete, razrjeđuje rosom, zgušnjava nektarom i potom razlijeva po nebosklonu. Ružičaste, grimizne, cimetaste, zlataste, grimizne, ticijanske, veroneške, kobaltne, ultramarinske, azurne, pregorjelo okerne i cinoberaste, kadmiumske, slonokosne, pa olovne i magličaste,razvlače se u slojevima, trajući tek po nekoliko minuta. Između njihovih nataloženih slojeva, poput rifova najfinijih tkanina, tone sunčana lubenica divovskih dimenzija, oštro prerezan i izvađenih koštica, da bi njeno vibrantno središte još više sličilo na nešto voćno i karnalno u isti mah, budeći u nama gargantuovske, neutažive apetite.

Ali danas je moje predvečerje potonulo u suzi, zbog odlaska drage prijateljice. Ponadala sam se da će i ovu bitku dobiti, kao tolike do sada Jednom smo pisale i nadopisivale o sretnim godinama. Ona reče: "A da je samo jedna cijela, s onom srećom od jutra do mraka"..No, ura je otkucala i njen je anđeo došao da je otprati u mirnije predjele, gdje ne postoji bol. Ja spuštam kapke, gutajući nešto gorko. Ne gledam više kroz prozor. Boja u koju tonem je smrknuto zelena, potom duboko siva, a na dnu treperi njen plavi uvojak, nemarno padajući iznad obrve. Ne osjećam nikakav nemir, tjeskobu, nedoumicu. Posve prirodno, kao što sunce tone, ona se stopila s prostorom i elementima, te klizi kroz malena vratašca u prekorubno modrilo, carstvo sjena, odakle nema povratka.

15. kolovoza 2019.
Flora Green
Fotografija: Arhiva

Nema komentara :

Objavi komentar