utorak, 13. kolovoza 2019.

Pramcem u sumrak


Nesanica

Piše: Jelena Miškić

Sjedimo uz nizak vodostaj Vuke i lijeno ispijamo kavu. Lijeno po pokretima koji slikaju lijevi ili desni ekstremitet koji primiče usnama crnu tekućinu ispod prevrućeg zraka koji kao da se učahurio baš nama nad glavama iako je poprilično rano jutro, ali maksimalnim brzinama sivih stanica. Preko mosta gospođa dugim korakom žuri sunčanom stranom s prepunim vrećicama žutih paprika koje se međusobno sudaraju. 

Napeto ju ispraćamo pogledom koji seže do Radničkog iščekujući svaki tren kako bi koja puknula, ali gospođa vješto zamakne za ugao, okači svoje paprike za volan bicikla i zakotrlja prema Mitnici.

“Znaš da će Novozelandskim pticama trebati pedeset milijuna godina kako bi se oporavile od ljudi... " - kažeš, pa prebaciš - “..ne spavam. Uopće više ne spavam..".

Pomislim kako bismo trebali piti sasvim nešto drugo od podrazumijevanja.

Pedeset milijuna godina za ptice.

A za nas?

Nema komentara :

Objavi komentar