Sve što je s njime propalo nas zove.
U polju ispod oštrog krila sove,
Strašilo stoji, crno, razapeto.
Na koliko smo strana ulog dali,
Tragajući za krhkom ravnotežom?
Ne videć da su pod prozorskom mrežom
Svi sjajni ljetni kukci popadali.
Odluka teška sad nad glavom visi:
Da izgubljenih dana kažeš cifru.
A nitko nije pronašao šifru,
Da ljetne mrtve leptire uskrisi.
I uzalud se množinama branim:
Tuga se uvijek u jednini desi.
Svoj teški teret o vrat mi objesi,
Ona je moja, ja je krvlju hranim.
Pere me tuga; košulja sam bijela,
Na konopcu u voćnjaku skrivenom.
Pod mrazom prosinca i kišom ledenom,
Ja bit ću opet kruta, sama, cijela.
13. kolovoza 2019.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.