petak, 28. lipnja 2019.

Marica Žanetić Malenica | Ženski uzorak




-        Umro je šjor Darko - prenosila se od usta do usta vijest među kolegama u tvrtki.
        Umro je šjor Darko, ponovila sam s nevjericom, mada sam znala da je riječ o odavno umirovljenom kolegi i da je takva vijest u dogledno vrijeme bila izvjesna. Iako inženjer i vrstan stručnjak, bio je osebujna umjetnička duša. Volio je čitati, volio je glazbu, iznad svega fotografiranje. Uz sve to bio je sklon peru. Pisao je za naše glasilo stručne članke, komentare, osvrte na medije koji su neprovjereno pisali o djelatnosti kojom se bavila naša tvrtka. Često se javljao i u sredstvima javnog informiranja demantirajući neutemeljene i neprofesionalne napise površnih novinara.
    
        Poznavala sam ga godinama, pozdravljali smo se u prolazu, ali naša veza započela je kada su nam se u životima, nekako istodobno, dogodile značajne prekretnice: on je otišao u mirovinu, a ja sam svoj dotadašnji rutinski ekonomski posao zamijenila neusporedivo izazovnijim novinarskim. I tako su jedan vrstan inženjer u sedamdesetima i jedna osrednja ekonomistica u četrdesetima upravo u to vrijeme našli nenadano nešto zajedničko, što ih je čvrsto i trajno povezalo: strast prema pisanju.
        Godinama smo našu vezu održavali po ustaljenom protokolu. Na kućnu adresu stigao bi mu svakoga mjeseca novi broj glasila, koje bi redovito i pomno čitao od prve do zadnje stranice. Znala sam da će za koji dan uslijediti ranojutarnji poziv i da će mi poznati glas, umjesto uobičajenoga jutarnjeg pozdrava reći prepoznatljivu lozinku: - Ovdje Darko N.....
         Tada bi započelo seciranje nekog od objavljenih priloga onom izazovnom mješavinom ironije i dobronamjernosti. A onda bismo, znajući oboje da sam novinarka a ne urednica, i da je inkriminirani tekst bio samo povod pozivu, nastavili čavrljati o drugim stvarima: o struci koje više nema, o zdravlju, o Marini, njegovoj supruzi i suradnici (oboje su predavali na jednom tehničkom fakultetu, ona kao profesorica, on kao gost predavač), o svestrano nadarenoj unuci, o pitoresknom mjestu na otoku Braču gdje je provodio ljeta u maloj žutoj kući uz more, o fotografijama koje je snimio i novim pisanim uradcima... Obično bih, pri kraju razgovora onako usput, čula i zasluženi ukor što ih već dugo nisam posjetila, „a stojimo tako blizu vašeg ureda“.
        Kada bih ukrala malo radnoga vremena i posjetila ih, u zraku se osjećala njihova radost i uzbuđenje. To i ne čudi kad su puno vremena provodili sami u velikom stanu koji su, zbog visokoga kata, rijetko napuštali. Život su promatrali i komentirali sjedeći u ugodnom hladu balkona punog cvijeća. Zbog otežanog kretanja Marina bi obično izdavala usmene naloge Darku o tome čime će me počastiti, a on bi je nekad slušao bez pogovora, a nekada bi to učinio po svome. Uz uobičajena pitanja o zdravlju, naš razgovor bi vrlo brzo postao retrospektiva onih dobrih starih vremena kada su oboje radili u istoj tvrtki. A onda bismo prestali gledati u retrovizor i vraćali se u sadašnje vrijeme, njima ne baš optimistično, ni veselo. Jednom me je odveo u dnevni boravak i pokazivao mi svoje slike iz mladosti. Tek zelene oči ostale su iste, pomislih, i gledaju me, ili mi se to tako činilo, još uvijek onim nedvosmislenim muškim pogledom.
        Priznao je da me uvrstio u omanji uzorak žena kojima je davao na uvid sve, ili barem veći dio onoga što je pisao. A pisao je, uz stručne tekstove, putopise, autobiografske priče, pjesme... Bistrio je svoja sjećanja iz najranije mladosti i ona iz radnog doba, govoreći mi kako se „starci bolje sjećaju djetinjstva i mladosti nego jučerašnjeg ručka“.
      Znala sam da je blagi hedonista koji voli dobro pojesti, još bolje popiti, zapaliti cigaretu, raspoložiti se, provocirati... Ili, kao što je jednom zgodom kazao njegov kolega „više mu je godila francuska ležernost od njemačke discipline“. Svejedno, bila sam zatečena kada sam, prvi put, dobila u kuverti pripovijetku naglašeno erotskog sadržaja. A potom drugu, treću, četvrtu... Stizale su mi poštom, po kuriru ili sam bivala zamoljena da sama dođem po njih. Nekada ih je potpisivao svojim imenom, nekada bi mi ih, uz popratno pisamce, slala Draga Ožić, moja stara poznanica. Ostavljao mi je neko vrijeme da ih pročitam, a onda bi me, po običaju, nazvao.  Htio se, bez sumnje, malo poigrati sa mnom. Uostalom, zar je i mogao nešto drugo. Svjesna bolne staračke nemoći, prihvaćala sam to muško-žensko nadmudrivanje komentirajući, ovisno o raspoloženju, vrlo maštovito i provokativno napisane priče. Toliko maštovite i razigrane da mi je bilo neugodno dok sam ih čitala, a činila sam to kriomice.  A onda sam se osmjelila i upitala ga zašto baš ta tematika i u toj dobi. Iskreno mi je odgovorio:
-        Te priče su ispunile određene moje interese i porive jer su upotpunile moja gledišta na slojevitost života. Lijepe me žene i danas inspiriraju jer sam, i u ovim godinama, osjetljiv na fenomen ženskog. Na čitanje sam ih dao isključivo nekolicini ženskih osoba. Među njima nije moja supruga, jer je izričito odbila čitati „takve stvari“.
        Bio je u nekom svom filmu koji je nagonski trebalo snimiti i potom se smiriti. Tako je i bilo. Nakon nekog vremena više ih nije ni pisao ni slao odabranom ženskom uzorku. Ili se prihvatio pametnijeg posla, kako mu je supruga kazivala, ili se predao - i on i njegov eros. Umro je nakon jednog nezgodnog pada u vlastitom domu, što se pripisivalo i pojačanoj sklonosti piću tih posljednjih godina života. Tako su, nemiran duh i umorno, potrošeno tijelo našli toga ljeta u istoj, kritičnoj točki, svoj vječni spokoj.
        Izašli su još mnogi brojevi našega glasila, zvonio je telefon u uredu nebrojno puta, slušala sam mnoge glasove. Ali nikad više onaj dobro poznati, duboki: - Ovdje Darko N...
        Još uvijek čuvam podeblju crvenu fasciklu s erotskim pričama, iako ne znam što bih s njima. Podsjetnik su mi na kolegu, poznanika, muškarca koji me je u jednom trenutku, tko zna zašto, uvrstio u omanji, pomno odabrani ženski uzorak.

Nema komentara :

Objavi komentar