utorak, 18. lipnja 2019.

Igor Petrić | Soba s pogledom


Eno ih opet.
Jedan za drugim
u nepreglednoj koloni
dolaze
skrivenih lica u magli.
Srame se pokazati svoja tijela napuhana,
gramzljive ruke
i umjetne osmjehe.

Čuješ li kako teško dišu
dok jedan drugom drže govore utješne.
Sve što im se moglo dogoditi
dogodilo se
i tu se ništa više učiniti ne može.

Iscrpljena tijela njihova kao da se ne miču,
ne postoje.
Živi ili mrtvi, svejedno je.
Odluke što donose izgubile su značenje.

Pored ceste mala kuća,
u njoj soba, ti i ja.

Probudi se!
Govoriš preglasno,
kao da bojiš se ostati,
otići.

Opusti se.
Ništa ti ne mogu.
Svijet ovaj za njih davno je završio,
ali to još ne znaju.

Samo ih promatraj iz polumraka sobe,
osluškuj njihove vapaje
i sve će ti biti jasnije.
Ovu predstavu još nisi gledala.
Uživaj zato u svakom trenutku
od početka do kraja,
svakom tonu,
dijalogu
besmisla.

Udobno se smjesti i razmisli još jednom.
Možeš ostati, možeš im se pridružiti.
Biraj mudro,
biraj za sebe najbolje.
Kako ćeš izabrati,
tako će i ostati.
Povratne karte odavno se više ne prodaju.

Smireno poslušaj njihove pjesme.
Između stihova skrivena tajna leži.
Tako tužna je,
usamljena.
Govori o njihovim izgubljenim životima
kojima se ne mogu,
ne smiju vratiti.

Sve svoje prodali su jeftino,
bacili u nabujalu rijeku,
čije obale obrasle su bezumljem pisane riječi
nepotrebnih pravilnika,
neusklađenih zakona.

Zaboravi na sve
i ne brini toliko,
ništa ti ne mogu
Od sebe ne vide, ne čuju.

Budi strpljiva i opusti se.
Uskoro sve vratit će se
i biti kao na početku.


Nema komentara :

Objavi komentar