Blanka Will | Hrana

Dunav, most Batina-Bezdan

Baba nikada nije bacala hranu, pa ne bacam ni ja. Grehota je. Kad bi kuhala grah, prvi dan smo ga jeli sa suhim mesom, drugi dan bi ubacila tjestenine, pa je bio nagusto, treći dan ga propasira za juhu i ubaci koju šaku rezanaca. Grah za salatu kuhala je posebno. Uvijek onaj šareni. U sataraš, ako bi ga ostalo iza ručka, a obično nije, sutradan bi ubacila riže, uz to faširane šnicle i da vidiš veselja. Bacit kruh bio je najveći grijeh. Ni dan danas ne mogu prevalit preko srca i bacit kruh, činim to vrlo rijetko, kada zaboravim na nj pa se upljesnjivi dok se vratim s puta. Volim pravit pohance, nabujak s kruhom, premda su mi se neki običaji pogubili, kao na primjer udrobit kruh u bijelu kavu ili u mlijeko. Radije ga narežem, osušim u pećnici, pred kraj malo pojačam temperaturu da mrvicu porumeni, a ne zagori, da bude fino reš, i izmeljem ga u prezle. Uostalom, ne razumijem čemu bacati hranu kada se danas može sve lijepo zamrznuti za neki kasniji ručak, čak i kruh. Kad ga odmrzneš samo ga malo umiješ i staviš u pećnicu, bude mirisan i hrskav k'o nov.

Ako se kod babe nešto i bacalo, onda je to išlo u napoj za svinje što sam ga nosila u komšiluk. Kore od oguljenog povrća, vanjske listove kupusa ili kelja nosila sam u drugi komšiluk, gdje su imali zečeve. Baba je sve imala iz svog vrta, doslovce sve. Kad ubereš paradajz, onaj rozi, ni ne opereš ga, samo malo lizneš da se primi sol i jedeš ga ko jabuku. Krastavce nisam voljela brati zbog bodljikavih listova. Ali sam ih voljela jesti, najviše one usoljene, ljetne, što ih baba sa cvijetm kopra ukiseli samo u slanoj vodi na suncu. I ja ih tako kiselim

Nije mi nikada neugodno zamoliti da mi u restoranu zamotaju za ponijeti ako se nije sve pojelo. U sebi sam se uvijek smijala katkad otvoreno ili suzdržano podrugljivim pogledima konobara, no i oni su u zadnje vrijeme rjeđi, puno rjeđi. Kad sam na moru volim prkosit, dala bih zamotat i glavu od ribe, samo što ribu tamo sama spravljam, ne hodam po restoranima. Načelo mi je: imam, al' ne dam. A kada idem dolje onda sve ponesem sa zagrebačke tržnice, radije bih ponijela s osječke, ali bude mi daleko. A što se tiče zimnice, ove se godine bacam u šverc, kako mi je to V. preporučila. Kaže da u Bezdanu na tržnici ima paradajza, stare sorte, i paprike, također stare sorte. Već vidim sebe u autu s jedne strane mosta, ispod dekica miriši šverc roba, V. s druge strane, kod Batine, na primopredaji. I tako nekoliko puta mostom amo tamo dok se ne namirimo. Poguzije. To ti je to.