Danijel Špelić | Problem slabe čitanosti modernog hrvatskog kriminalističkog romana

Zašto ljudi vole kriminalističke romane? Jer u njima pravda uvijek pobijedi; pomalo banalan, ali iskreni razlog koji, iako možda nije jedini, postaje najdominantniji. Počinjeni zločin na kraju priče, uvijek bude razriješen, svi detalji izneseni na svjetlo dana i krivac priveden pravdi. Sve stvari za koje inače znamo da se rijetko kada događaju i u stvarnosti.

Naslovi u dnevnim novinama svakodnevno nas podsjećaju na to, kao i na to da živimo u doba korupcije, nesposobnosti i loše birokracije. Kriminalistički roman je bijeg od stvarnosti, područje književnosti koje se, ako ćemo otići malo u uljepšavanje i pretjerivanje, može nazvati i utopijom upravo zbog gore navedenih razloga. Time dolazimo do jedinog i gotovo najvećeg problema hrvatskog kriminalističkog romana; prosječni čitatelj radije u ruke uzima stranog autora nego domaćeg. Zašto? Iako bi najlakši odgovor mogao biti da su oni bolji, to je daleko od istine. Možda je stvar u velikoj reklami? U tome ima više istine nego u prethodnom pitanju jer izdavači su prije svega poslovni ljudi koji gledaju kako povratiti uložena sredstva, a to će najprije napraviti sa stranim imenima. Isti ti izdavači ne žele ulagati u domaće autore? Jednim dijelom da, ali ne da ih izbjegavaju jer ulažu u provjerena imena domaće književne scene kao što su Pavao Pavličić ili Goran Tribuson ili Jurica Pavičić. Kao aktivni čitatelj koji relativno dobro poznaje domaću spisateljsku kriminalističku scenu, ali i kao autor koji je uz čitanje također i napisao nekoliko kriminalističkih naslova, zaključio sam da problem slabe čitanosti domaćih kriminalističkih romana nije samo jedan posebno izdvojeni problem, nego više njih povezanih u zajedničku cjelinu koja u konačnici dovodi do toga da žanr kao takav bude daleko od popularnosti među širom publikom kao što su to (recimo samo primjera radi), skandinavski kriminalistički romani.

Nekoliko godina ranije, napravljena je velika reklama oko toga da se u Hrvatskoj pokreće edicija novih kriminalističkih romana koja će, između ostaloga, šansu nuditi mladim i nepoznatim autorima kako bi se dobilo na široj raznolikosti. Balkan Noir, kako se edicija zove, na kraju je postala poznatija po tome da u njoj redovito objavljuju provjerena imena kao što su već spomenuti Pavličić, Tribuson i Šalković, nego po tome da je promovirala mlade spisateljske snage koje bi možda mogle reći nešto novo ili zanimljivo. Netko ciničan bi mogao reći da su to „uobičajena hrvatska posla“ i bio bi u pravu, jer govoriti jedno, a raditi drugo nije ništa novo, čak ni za književne vode. Prvi roman iz serijala bio je Valcer protiv Eintrachta Hrvoja Šalkovića. U tom kriminalističkom trileru imamo istražiteljski dvojac sastavljen od mladog i starog policajca, koji, usprkos različitosti, moraju uhvatiti serijskog ubojicu koji na zagrebačkim ulicama ubija studente. Na papiru bi se reklo da je ovo odličan odmak od uobičajene šablone gotovo salonskog rješavanja zločina, no, konačni proizvod je skup prastarih klišeja koje povezuje amerikanizirana priča o još jednom banalnom ubojici. Roman se prodavao odlično, koliko čujem, pa je misija bila uspješna; hrvatski krimić je doživio prijeko potrebnu promjenu. Samo što nije. Valcer je... pa gotovo školski primjer svega što ne valja u tom „novom“ valu, ali moram mu odati zasluge tamo gdje idu; nije davio s političkim floskulama, i nije pokušavao ugurati angažirane društveno negativne komentare jer bi onda u cijelosti bio nečitljiv. Junaci romana, inspektori Grof i Žica, nisu ništa više od obične skice popunjene već toliko puta viđenim klišejima iz drugih medija (romani, filmovi...) i teško se s njima povezati kao likovima uz koje biste trebali koračati mračnom stranom ljudske duše. To je problem koji prati veliki dio domaćih kriminalističkih romana – nemogućnost čitatelja da se poveže s likovima. Ako se već nije moguće povezati s njima, onda bi barem trebali imati neke zanimljive osobine koje bi čitatelja zainteresirali za njih. Karakterizacija „jedan je star i pred mirovinom, drugi je mlad i nepredvidljiv“, nije karakterizacija nego opis filmova kao što su Smrtonosno oružje, iako, barem u ovom slučaju i zbog radnje romana, paralela bi se trebala povući s filmom Se7am, što znači da imate osjećaj već viđenog. 

Sljedeće što se može nazvati problemom, i nije pravi problem, nije nešto što se mora pod hitno popraviti jer ne mora. Napisano je autorov izbor, no ovdje ću samo ilustrirati nekoliko stvari za koje osobno znam da su odbile ljude od daljnjeg čitanja ili uzimanja nekog novog kriminalističkog naslova u ruke. Poetika noir književnosti je sastavni dio kriminalističkog žanra, od Raymonda Chandlera, preko Rossa Macdonalda, i svatko tko želi napisati kriminalistički roman postavljen na te temelje, treba pročitati dotične autore. Do problema dolazi onda kada shvatimo da su Phillip Marlowe ili Lew Archer u vrijeme izdavanja bili ljudi u svom vremenu i elementu, te da danas takvi likovi ne mogu funkcionirati ukoliko se ne prilagode sadašnjem vremenu. Tu dolazimo i do izraza neo-noir, koji je legitimni nasljednik klasičnog noira, gdje su likovi s istim osobinama (cinici naoružani sarkastičnim opaskama, uglavnom) i u kojega možemo staviti polovicu naslova koje sam ovdje spomenuo. Nažalost, većinom su to junaci izvan vremena, u visokim godinama, skloni nostalgiji ili pak otvorenom protivljenju bilo kakvom napretku (većina njih ne koristi kompjutere, mobitele, ne znaju što su izrazi kao društvene mreže...) što gotovo odmah odbija neke nove, mlađe generacije čitatelja. Tako u Dubljoj strani zaljeva, Nikola Banić, glavni junak serijala Gorana Tribusona, ulazi u trgovački centar i gotovo sažalijevajući uzima nekoliko boca pića u ruke (jer mu je pojam košare nepoznat), koje mu potom ispadaju iz ruku. Iako sama scena predstavlja dobar kontrast koliko je Banić zastarjeli dinosaurus i izvan svog vremena, ali koji će na kraju priče ipak uspješno riješiti slučaj, ta scena jednostavno distancira čitatelja od naslovnog junaka.

Drugi dio problema je i nedopadljivost glavnih likova. Neki su društveno odbojni, neki karakterno nezanimljivi, neki odlaze u negativnu krajnost ili se pak previše naglašavaju njihove sporedne, potpuno nebitne stvari, što često dovodi do isključivanja čitatelja i pad zanimanja za daljnji nastavak radnje. I dok je Nikola Banić primjer likova nastalih na temeljima klasičnog noir-a, Marko Prilika zvani Čens, naslovni junak nekoliko kriminalističkih romana Roberta Naprte, trebao bi predstavljati modernijeg lika, onog koji se u sadašnjem vremenu snalazi kao riba u vodi, pogotovo u kriminalnom okružju zagrebačkih ulica. Čens je tako i antijunak jer pleše po krivoj strani zakona, nije mu strano ni zlostavljanje položaja, kao niti gledanje vlastite koristi, što bi trebao biti dobar temelj za zanimljivog junaka jer antijunaci su zanimljive životinje, barem onda kada budu dobro opisani. Nažalost, Marko Prilika, koji je bio u debeloj pozadini književne scene sve dok se nije snimila užasna serija Balkan I.N.C, nije jedan od tih. Njegovo ponašanje mijenja se skoro iz odlomka u odlomak, gdje prvo tetoši prijatelja, ali ga odmah u drugom paragrafu brutalno zlostavlja, što prosječenog čitatelja ostavlja s pitanjem - trebamo li mi navijati za tog junaka ili biti zgroženi. Akcijski junaci, koji se pak pretvaraju u macho-alfa-muškarčine jednostavno ne funkcioniraju. Ako izgubimo interes za glavnog junaka, izgubili smo interes za nastavak priče.

Salonsko rješavanje zločina u svijetu gdje smo svjedoci svakodnevnih okrutnih zločina pak djeluje pomalo smiješno i arhaično koliko i junak koji se ne zna koristiti mobitelom. Jedan od boljih primjera modernijih junaka je svakako policijski inspektor Robert Vidmar iz dosta zanemarenog kriminalističkog serijala Hrvoja Kovačevića. To je lik koji je efikasan i dosta dobro opisan bez da je autor dodavao nepotrebne začine ili ekscentričnosti da bi ga napravio zanimljivijim. Sporedni problem zašto sam lik nije doživio veću popularnost je to što su romani, iako dobro napisani i zanimljivi, pravocrtni, pomalo kao one kriminalističke serije gdje pratite istragu i glavnog lika, ali jako malo skrećete u neke osobne stvari zbog kojih bi mogao dobiti na dubini. Ipak, Vidmar je barem dosljedan lik čiji se, nazovimo ga tako, profesionalizam, može smatrati i korakom u pravom smjeru prema stvaranju lika koji će biti dostupan svim uzrastima čitatelja, mlađim i starijima što se pak ne može reći za Vinka Dogana, glavnog junaka Tribusonovog romana Propali kongres. Dogan je lik koji se prije tog samostalnog nastupa pojavio u nekoliko sporednih scena u serijalu o Nikoli Baniću, i bio je predstavljen kao sirovina sklona rješavanju problema šakama. To je funkcioniralo jer je bio sporedan lik. Ovdje, gdje treba voditi istragu o terorističkoj prijetnji (radnja romana djeluje kao da je prepisana iz filma Prljavi Harry), Dogan doživljava preobražaj u nešto blažeg lika jer je ipak glavna „uloga“.

Problem je što nije zanimljiv jer veća se pažnja posvećuje njegovim sumnjama da ga mlađa žena vara i opsesiji naspram slatkih kolača nego policijskom poslu i motivima zašto je od sirovog nasilnika postao ublažena verzija istog. Mogao bi staviti još nekoliko primjera, ali možete i sami vidjeti uzorak zašto veliki dio domaćeg čitateljstva zazire od uzimanja domaćih kriminalističkih romana u ruke. Vrijedi spomenuti da dosta pisaca modelira i likove po nekim vlastitim osobnostima, pa tako dobijemo radnju koja je usko specijalizirana za samo jedan pravac, s likom koji je stručnjak u tome, pa se kod čitatelja izaziva i dosada dok prolaze kroz ekspozicijska poglavlja koja govore o... ničemu. Mogu spomenuti i akademske likove, koji se često pojavljuju u djelima Pavla Pavličića, koji vole kroz intelektualne razgovore voditi čitatelja kroz kriminalističke elemente radnje, što pak može biti uspješno ako ste dio tog svijeta, ili barem razumijete što govore, ili, neuspješno ako ne razumijete, što za posljedicu ima odustajanje od daljnjeg čitanja. 

Kriminalistički roman koji to nije, mogao bi biti sljedeći dio problema zašto čitatelji ne uzimaju domaće autore u ruke. Iako roman prati određena reklama, iako se o njemu govori kao pripadniku žanra, ono što se nalazi između korica prečesto zna ispasti suprotno od vašeg očekivanja.

Naišao sam na naslove koji kriminalistički element koristi samo kao mali dio radnje i za promociju, pa (pre)često dobijete društveno angažiranu dramu, socijalnu dramu ili neki hibrid oboje, zbog čega, ako ste pravi ljubitelj žanra, imate osjećaj da ste prevareni ili zavedeni pogrešnim marketingom. Političke propovijedi također znaju imati svoj dio u tome zašto romani koji nose etiketu „kriminalistički“ nemaju veliku prođu. Tako sam čitajući Bijesne lisice od Tribusona naišao na neočekivani dio gdje se lik pojavio, održao besmislenu tiradu kako je HDZ kriv za sve živo i neživo, i potom nestao sa scene. Kasnije se opet nakratko pojavio u radnji, ali to je ispalo više kao opravdanje za onu prethodnu litaniju nego li za važan dio priče. Loša ili pogrešna reklama nije uvijek glavni razlog zašto stvari ne funkcioniraju jer čak i kada je roman žanrovski na pravom mjestu, radnja unutar njega bavi se sporednim stvarima koje nisu zanimljive. Iako sam spomenuo kako serijal od Hrvoja Kovačevića pati od pravocrtne radnje, to je ipak puno bolji pristup nego skretanje u rukavce koji su besmisleni te tako „ubiju“ intrigu, zanimljivost, pa čak i napetost koja je potrebna da roman funkcionira. U spomenutom Propalom kongresu čitamo o opsjednutosti glavnog lika slatkim kolačima i sumnjom da ga žena vara, a u Sestrici s jezera opet pratimo glavnog lika koji sumnja da ga žena vara. Kada u obzir uzmemo da se i u serijalu o Baniću pojavljivao identičan motiv, gotovo je sigurno da će se u romanima Gorana Tribusona pronaći nešto o nevjernim ženama, što je i prava šteta jer oba romana imaju jako dobra otvaranja, zanimljive elemente i sve sastojke da budu vrhunski kriminalistički trileri. Dio problema s romanima koji jesu u žanru je i taj što koriste klišeje, kao što je slučaj sa spomenutim Valcerom protiv Eintrachta. Serijski ubojice su privlačni negativci, ali uguravanje klišeja u domaću atmosferu NE funkcionira jer motivi, opisi i cijela radnja ne odlazi dalje od običnog manijaka s nožem koji je tu da se ubaci krvavi opis i da glavni likovi, eto, imaju nekoga za tražiti. Šalković nije prvi koji se toga sjetio, nešto slično se može pronaći i u romanu Bijela jutra, prvom romanu o inspektoru Čensu. Naprta u idućem nastavku, Marševski korak, radi zaokret i prelazi na „urbanu“ radnju, gdje čitamo o korupciji, kriminalcima koji se ubijaju po ulicama „zoljama“ i prave nered po narodnjačkim klubovima. Ta neka vrsta povezanosti s naslovima u novinama bi još i funkcionirala da roman nije gomila gotovo nabacanih skica, klišeja i radnje koja u nekim dijelovima graniči s potpunim apsurdom. Ipak, taj drugačiji pokušaj je vrijedan samo zbog pokušaja nečeg novog. Puno bolje je to napravio Ivan Vidić u zabavnom i duhovitom romanu Gangabanga, koji nas upoznaje sa odličnim glavnim likom i planiranju pljačke velikog trgovačkog centra. Iako taj roman pomalo pati od ne fokusirane naracije, predstavlja savršen primjer kako se može napisati dobar, zabavan i relativno moderan kriminalistički roman u okvirima žanra. 

Da se razumijemo, nemoguće je napisati savršeni kriminalistički roman koji će zadovoljiti sve ukuse - to je u kamenu zapisana činjenica i to nećemo pokušati promijeniti, ali mogu na brzinu naglasiti neke stvari za koje sam također primijetio da smetaju čitatelja. Loš slučaj kojeg glavni junak mora riješiti. Zvuči jednostavno i u većini slučajeva je tako. Dogodi se ubojstvo, naš junak otkrije ubojicu, kraj priče. To je zaključak skoro svakog kriminalističkog romana. Tu mogu spomenuti ono što sam spomenuo prije - skretanje u sasvim druge tijekove radnje – ali, banalnost slučajeva je isto bitan faktor u atraktivnosti kriminalističkih romana. Naravno, nije nužno da svaki slučaj mora imati globalni efekt i otkucavajuću bombu da bi se postigla napetost, ali dok je Stieg Larsson uzeo najbanalniji mogući motiv u krimi-žanru - serijska ubojstva - i napravio revoluciju u književnosti (govorim, naravno, o Muškarcima koji mrze žene) stvarajući opširan i napet roman i novu junakinju, Lisbeth Salander, mi smo dobili Valcer protiv Eintrachta, sastavljen od gomile prežvakanih klišeja i posveta američkim filmovima. To je samo jedna ilustracija koliko se puno može postići sa motivima za koje biste rekli da su stvar prošlosti, samo ako se upotrijebi malo mašte i stvari postave u sadašnjost, bez straha da će vas netko osuđivati. Banalne radnje, potpomognute neatraktivnošću konačnog zaključka (u sjećanje mi dolazi prvi roman iz serijala o Nikoli Baniću, Zavirivanje, gdje je ubojica bio netko tko se praktički nije niti pojavio u radnji, tako da gotovo nisam ni mario za njegovo otkrivanje) i repetitivnost u načinu na koji ti junaci rade (uporno izbjegavanje otvorene akcije da bi se očuvala tradicija “mirnog“ ili „intelektualnog“ krimića) stvaraju zamor kod čitatelja, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, već odavno pod utjecajem strane književnosti, gdje su takvi spojevi odavno stvar svakodnevice. 

Iako sada po ovom tekstu može zvučati kako sam jako nezadovoljan kriminalističkom scenom u Hrvatskoj, to je samo djelomično istina. Činjenica je da se svi ti romani mogu i moraju pročitati jer su neki od njih jako bitni za sveopći nastanak kriminalističke scene u Hrvatskoj, neki od njih su vrhunski primjerci kako bi se jedan takav roman i trebao pisati (pogotovo djela Tribusona i Pavličića) i neki od njih su mi, usprkos tome što sam ih ovdje spomenuo, jako dragi romani kojima se s vremena na vrijeme znam i vratiti. Problem je u tome što su neki od njih, iako jako dobri, postali određeni standard koji više nije održiv i koči prijeko potrebne promjene. Neki od njih su jednostavno i loši, no napravljena im je lavovska reklama zbog koje se stječe dojam da su dobri. Ipak, u svemu tome mogu usmjeriti i prst prema izdavačima koji su uglavnom neskloni proširivanju vlastitih vidika i istraživanju novih, mlađih i neafirmiranih autora koji bi možda mogli ponuditi nešto novo. Dok se to ne dogodi, ostaje nam da i dalje gledamo kako susjedne zemlje od svojih krimića prave međunarodni brand i uživaju na krilima njegovog uspjeha.