Zima je.
Otvorila mi je tu ranicu na lijevom dlanu
biće para, kažu kad dlan zasvrbi.
Ranica ta je krater sada,
svu sam je raskopala
(kako bi se samo kopači zlata obradovali!)
mazohistički
sladostrasno
trpam u nju sva sjećanja.
Mnogo ih je i strašno zveče (mrzio si moje pravljenje buke):
jedna fudbalerska čarapa dokoljenka preko koje si mi dodirnuo stopalo
(prvi naš dodir).
I radijator koji mi služi umjesto ćebeta ovih dana
i vječno prazna boca lozovače
(domaće)
vječito nedovršen rukopis
(čak i ormar u koji sam ti htjela slagati opeglane košulje).
Progutala je i sve moje riječi i zvocanja ženska,
vriskove i pljuskove
i naduvane balone za kojima nisi htio trčati
(pa si ih bušio, stoga?).
Progutala tvoja dječačka durenja
i potrebu da me kažnjavaš ćutanjem muški.
Teško i dugo.
Rasla je tako iz dana u dan
pa se i ona naduvala, hiperbola ljubičasta ružna
kao žaba krastača.
Čekam da se infektivno dovrši pa da pukne,
da gnoj iscuri.
Da odeš i ti.
Da odem i ja.
Da iscurimo sa njim.
Da iscure i sjećanja i sve uvrede kojima smo se potukli do krvi onda (prvi put da smo simpozijski bučili bukom zajednički),
jer nismo bili jedno za drugo.
Jer bili smo (nismo li?) isti,
kao nekad, kao sad.
Kao ova ranica groteska,
u krateru zima.
I sad smo tek isti.
Savršena identičnost.
Savršeno probušeni i prazni.
I da.
Sada bismo bili jedno za drugo:
Savršen par.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.