utorak, 28. svibnja 2019.

Jasmina Burek | Najveća ljepota života i svijeta oko nas jest - nekonvencionalnost



Kako nekom objasniti kolika je neka bol, toplina, kakva je plava boja nekih plavosivozelenih očiju ili zvuk nečijeg glasa? Kakav je osjećaj ugode? Ljubavi? Mržnje? Ja osjećam okus tuge. Vidim joj boju i napetost njene površine. Znači li to da drugi nisu nikada tužni jer njima tuga nema okus? Vraga.

Ništa nije konačno. Nit takvo kakvo jest. Objasnimo kokoši treću dimenziju. Ili nama petu. Kako vidimo sebe? Druge vidimo na temelju pretpostavki onoga što ne poznajemo. Krpamo rupe među poznavanjem. Pa se razočaramo. Ili očaramo.

I sjećanja su laž. Mozak popunjava krhotine i zaborav te lijepi neke izmišljene ideje, samo da ta sjećanja održi.


Tromost oka? Zašto gledamo filmove na 24 sličice u sekundi? Popunjavamo prekide u linijama i zvucima? Razumijemo govor među šumovima?…

Boje koje vidimo označavaju mnogošta, samo ne boju predmeta na kojem ih vidimo. Vidimo samo one koje su se odbile od njega i dospjele do nas.

I kakvo je onda što? Tko će ga znat'!?

Pa opet, postoje stvari i ljudi koje, jednostavno, oduvijek znaš.

(Kada bi ljudi imali svoj atomski broj
život ne bi imao čar
ovako dohvaćam sjećanja, valove, ideje
dohvaćam što vidim i što znam
i ne mislim o roku trajanja života
puštam da život misli malo na nas)

~~~ Nešto ~~~

Ti si moja najdraža iluzija

u koju je umotan ovaj dan
i dan prije
i dan što slijedi

Nešto je u meni odlučilo da te
volim
i ne krivim zbog toga kut sunčevih zraka
kada se neka blagost razlijeva po svemu oko nas
pa čak i ružno gotovo da utone u san
Nešto je u meni odlučilo
i rekla sam: "U redu. Bit ćeš mi tek drag"
i ništa više
jer svaki suton za sobom odnosi toplinu
a onda ostaješ promrznut i sam.
Nešto je u meni
što ne dopušta snove
nit išta teže do tebe
Nešto je,
naposljetku,
bacilo rukavicu na otpor
i to mi opetovano oduzima dah
(Mah, tko je još vidio disati svaki dan?)

Nešto
kao netko ti.
Kao netko ti i ja.

Nema komentara :

Objavi komentar