subota, 20. travnja 2019.

Sven Adam Ewin | U vrtu getsemanskom


Noćas, poslije sablažnjive Večere,
Opet si sam sa sobom kao i uvijek,
Ali noćas je očaj tvoja samoća.
Onih jedanaest nedoraslih što hrču u vrtu,
Nisu ti utjeha. Oni nisu pojmili
Tvoje šamanske besmislice o tijelu,
Koje si im patetično izgovarao
Lomeći kruh uz večeru,
A još manje prispodobu
O krvi, dok si im zavještao
Kupu
Vina.
Možda je tvoju moć naslutio tek onaj
Koji te je otišao prokazati, ali tvoja snaga
Bila je prevelika za njegov mali narod, a premala
Za čovječanstvo, kako se pokazalo.
Ni majku nisi usrećio,
Mada je ona vješto skrivala uvrede,
Kao i otac tvoj Josip koji je s mukom pregrizao
Gorčinu iznevjerenog muškog.
Naivni proroče,
Tvoji su seljani bili navikli
Da dobro tešeš kruškovu građu,
A ti si htio da oni povjeruju da dobro tešeš Riječi.
Je li to bio tvoj prvi poraz? Kako su u tebe mogli sumnjati
Oni koji te znaju od rođenja?
I ne samo oni.
U tvoja čuda sumnjali su čak i koji su te slijedili i trebali svjedočiti,
Oni koji su bezdušno napustili svoje obitelji i pošli za tobom
Rekavši kao opravdanje: mi smo izabrali novu obitelj.
Ni sa celibatom nisi se proslavio.
Jedna te je žena bezumno ljubila,
A sva je prilika,
I ti nju.
Dakle, čemu onda tvoje
Beskrajno patetično pitanje Ocu:
„Bože, Bože, zašto si me ostavio?“
Pa nisi mu nikada ni pripadao.
Tvoje Kraljevstvo koje si prezreo,
Bilo je isključivo od ovog svijeta,
A odbijanje da ga prihvatiš
Ionako nitko nije razumio. Tvoj narod najmanje.
Ali priznajem,
Tvoj beskrajno bolan zaziv:
"Bože, Bože, zašto si me ostavio?"
Razdire jednako tebe kao i mene,
Dvije tisuće godina poslije.
I baca me u istu očajnu samoću, kao i tebe onu noć,
U Vrtu Getsemanskom.

Nema komentara :

Objavi komentar