Luka Ivković | Oprosti mi što ti šapćem

Hoćeš li biti moj ispovjednik
I do kraja me saslušati
Bez da me napadneš
i popljuješ?

Možeš li to?

Ako ne želiš jer se bojiš ili
Misliš da će ti moje riječi
Nauditi i izazvati
Muku,
Slobodno mi Reci, neću se
Naljutiti.

Htio bih ti šapnuti samo par
sjećanja.
Ni tužnih ni sretnih,
Ni velikih ni malih,
Običnih, kako ljudi inače
pamte i
Možda te njima nasmijati,
I sjetiti na neke
Tebi drage
Uspomene.

Ne boj se, dođi da ti šapnem,
Šapni i ti meni,
Slobodno.

Pričat ću ti o svom danu i nekim davnim
Događajima,
Prizvat ću zmajeve, vile i vještice
Svojim riječima
Punim modre praznine.
A ti se opusti, poslušaj me,
Vjeruj mi na riječ
Da neće boljeti, a
Bude li,
Ti me
Zaustavi.

Nećemo ulaziti u tamnu ispovjedaonicu
Ni pohoditi tiha mjesta,
Možemo i na kavu
Pa u šetnju
Gradom
Vidjeti
Ima li
Koga
Poznatog.

Vidjet ćeš na kraju dana da uopće
Nećeš imati osjećaj kako
Sam ti nešto šapnuo u povjerenju.
Mislit ćeš na nešto drugo,
Nešto svoje i
Meni daleko.
Nećeš imati pojma o tome
Koliko si mi pomogao
Samo što si slušao
Zvek nakovnja
Moje duše
I pustio da ti pričam.

Oprosti mi što ti šapćem, ne bi da ne moram.
Oprosti.

Hvala ti prijatelju na tome što jesi
Makar te ispovjednikom zovem,
Ali bude li i tebi trebalo uho da se čuješ
Evo,
Uzmi moje.