ponovo se rađam
izgubljeni osmijeh tražim
koračam polako
dišem duboko
napajam pogled nepreglednom
međimurskom ravnicom
obasjanu stidljivim suncem
sve se budi i pupa
izorane brazde išarale polja
pokrila se zemlja nebom.
Zažuborile tišine u meni
tražim spokoj u svitanju dana
pokušavam u zaborav pohraniti
sve što je boljelo, ili još boli
prosipam svoje smrtne godine
na trenutak zaustavljam vrijeme
tonem u predgrađa naše mladosti
u uskomešanim mislima
samo jedne oči tražim
koje ovu ljepotu vidjeti ne mogu.
Voljela bih kad bih ti mogla ljubav
preko oblaka čežnje poslati
po kojima moja barka vremena
još ne zna ploviti
skrivaš se iza tankog zida vjetra
iza plavetnila nebeskih godina.
Ne mogu te dosegnuti
čak ako se i na prste podignem
svuda te ima i nigdje nema.
Tiho…
Nekako s proljeća ponovo se budim.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.