ponedjeljak, 15. travnja 2019.

Igor Petrić | Čovjek o ljudima


Čemu
sve te priče,
namještene osmijesi,
zabrinuta lica
i tužni pogledi.

Ljudi kao ljudi,
slušaju samo ono što žele čuti
i prave se zainteresirani,
samo glume
sve dok imaju koristi.

Prave se nedostupni
iako sami ne mogu.
Vjeruju u nadnaravno
makar to za njih
bilo i pogubno.

Smiju se kad plaču.
Tužni radosni pjevaju.
Budni su iako spavaju.
Sanjaju o životu
kojeg ne razumiju.

Ne brini. Dobro im je.
Samo se prave
i sve jako dobro razumiju.
Ne žele drugačije
i tu nitko ništa ne može.

Zato razmisli još jednom.
Čemu sve te priče,
kiseli osmjesi,
zabrinuta lica i tužni pogledi
kad njima i ovako dobro je.

Drugačije ne žele, možda i ne znaju.
Kažu tako je kako je
i ovako može se.
Očito je, navikli su.
Odustajem!




Nema komentara :

Objavi komentar