Kolumne

četvrtak, 21. ožujka 2019.

Senka Lovrić | Tajna na kraju badnja


*******
Naše selo je najveće od sedam sela. Toliko ih je u ovom kraju. Ako odlutamo prema potoku sigurni smo do sumraka. Sigurni od odraslih i njihovog dosadnog, jednoličnog svijeta.
Ljeto je teško i tromo. Zavuklo se u svaki procjep. Leži, miruje i jedva diše. Odrasli čekaju da još jedna vječnost prođe. Tako kaže baba. Onda će žednu zemlju natopiti, tko suzama, tko znojem. Jurimo prema potoku. Trčimo cijelo jutro, a ljeto je uvijek par koraka ispred nas. Kad stignemo do mlina bacimo svoja tijela u travu i tako onemoćali se predamo ljetu zureći u nebo.
*******
Tišina je omamljujuća. U njoj čujem otkucaje vlastitog srca. Čujem cvrčke. Čujem zemlju koja teško diše. Hropti poput djeda. Čujem kapljice znoja, puno njih. Zemlja me guta, ne opirem se. Srce mi sve tiše lupa, ali vidim sunce. Vidim vječnost.
*******
Roko ustaje i tetura. Trlja oči pa zijevajući poviče: „Dižite se! Ka paprike ste. Ubi će nas baba!“  Otresa mrave i sitne bube sa svojih dugačkih ruku, prstima mlati po svojoj kuštravoj glavi. Kosa mu je kao sijeno koje dida nabije na kolac posred polja da plaši ptice. Znoj mu se cijedi s glave preko čela, kaplje mu padaju po debelim pjegavim obrazima zbog kojih mu se rugaju dječaci iz sela. Malo zbog pjega, više zbog nas dvije. Roko izgleda zadovoljan. Ne obazire se na poruge i njegov glas je uvijek topao. Ne ovako kao ljeto, više kao rano proljeće. Onako toplo da ti bude taman.
Dugo se zagleda u Anu, pa u mene. Vrati pogled i zalijepi ga na Anino lice. „Jadna nam majka!“ Izusti gotovo pjevajući i snažno se udari po desnom obrazu.
Roko je naš pas čuvar. On nam je odan, hoda za nama i nikad se ne gubi.
Ne, ne. Roko nije naš pas. Psi pobjegnu, odlutaju, laju i uvijek nešto traže. Za razliku od Roka. Roko nikad ništa ne traži. On je miran.  Ili pomiren sa životom.To još ne znam. Roko je naša sjena.
*******
Ljeto nam je zapalilo kožu.
„Ljeto, taj stari piroman.“ Govorio bi dida.
*******
Iza mlina je široki badanj u koji se zavučemo i skrivamo čekajući da se sunce umori. Ana uvijek sa sobom vuče neke knjige zbog kojih potone u onaj isti zanos u kojem satima ležimo na travi  omamljeni i predani ljetu. Tako je Ana omamljena riječima.
Badanj je poput tunela, pomalo smrdljiv i mračan, ali to nam ne smeta. Na njegovom kraju je velika okrugla lopta sparine, ljetno sunce koje se ne predaje. Puzeći na rukama i koljenima izvlačimo se iz debele cijevi i ne svlačeći odjeću bacamo se u potok.
Potok nam je zabranjen prošlog ljeta kada je obližnje jezero progutalo malog Tomu. Jezero boluje od virova. Tomu ne smijemo spominjati.
Roko nas uvijek pazi, u potok ulazimo zajedno. Potok je naša tajna. Tajna na kraju badnja.
*******
Nedostaju mi Roko i Ana.
Prestala sam brojati dane do njihovog povratka. Tako mi se čini da vrijeme brže odmiče ako se pretvaram da ga ne primjećujem.
Noću prije nego zaspim baka me prekriži i kaže: „Još malo.“
*******
Jutra su najgora. Samoća se uvuće u krevet, počne me stezati oko grla pa se protegne sve do trbuha. Onda mi bude muka. Baba je u polju. A dida, dida više nema.
*******
Sunce je jutros poput nevaljalog djeteta prešlo preko babinog cvijetnjaka. Biljke su klonule. I moje tjeme gori kao užarena lopta.
Do mlina će mi trebati dugo.Uvijek kada nekud idem sama, put se čini puno duljim. Ne znam zašto je to tako.
*******
Posrćem i pred očima mi nečujno letaju crne mušice. Mislim na Anu i Roka, ali cvrčci su glasniji od mojih misli pa vidim samo slike.
Draga i sanjiva Ana kojoj sa svakom pročitanom knjigom još malo narastu oči. Anine oči dublje su od jezera koje je progutalo malog Tomu. U njenim očima Toma mirno pluta, smiješi se i govori :“Sve je dobro. Sve je dobro.“
Roko bi me sigurno korio.
„Djeca ne bi smjela nikud ići sama. Opasnosti se uvijek šuljaju za leđima, dok pjevamo, dok se smijemo.“
Poput krpelja koji se zavuče pod tjeme dojenčeta dok majka na trenutak zatvori oči i nasloni se na očevo rame. O tome je govorio Roko, moja sjena, moj veliki junak vječnog zaborava da je i sam dijete.
*******
Znoj mi ulazi u oči i pokriva ih maglicom kao bakina mrena. Naziru se obrisi mlina u visokom raslinju koje šuška i pomiče se iako nema vjetra. Mlatim rukama kao Roko tjerajući mrave i sitne bube. Preskačem visoku travu koracima kao velikim zalogajima. Uvlačim se u badanj. Tu sam sigurna od travnatih bića, od ljeta, od svega. U badnju je naša tajna, a na kraju uvijek svjetlo, ta plamteća kugla uzavrelog ljeta.
*******
Pronašli su me prije sumraka, u polusvijesti, naslonjenu na badanj uz sam rub potoka.
Roko i Ana su me spasili u zadnji tren. Tako kaže baba. Ja nisam govorila dugo. Ni danas se ne sjećam od čega su me to spasili Roko i Ana.
Moju odjeću su pronašli nekoliko dana kasnije u onom raslinju koje šuška i pomiče se i kad nema vjetra.
To ne smijemo više spominjati.

*******
Ovdje su hodnici labirinti. Zamagljeni i zaudaraju na plijesan, kao naš badanj nekada.
U sobama leže žene omamljene kao djeca ljetom.
Ispod bolesnih dojki čuju se otkucaji srca.
Kad zatvorim oči vidim Roka i Anu. Čujem cvrčke kao onda, ali nešto u meni se opire, teško diše i hropti.
Ovaj badanj je puno duži i na kraju se ne vidi sunce.
Zato i danas sanjam Roka i Anu. Njegovu kuštravu glavu koja plaši ptice i njene oči u kojima mirno pluta svijet govoreći:“Sve je dobro, sve je dobro."

2 komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.