petak, 29. ožujka 2019.

Pramcem u sumrak


Ja, (nesuđena) veterinarka

Piše: Jelena Miškić

Na proplanku glasno čitam Byrona (nema ljepšeg od romantizma na širokoj livadi) dok mi telad nesputano raštrkana bauči, jasno dajuć do znanja kako moja znanja iz anatomije u zaigranosti proljeća mogu bit fatalna.

Znam očistit papak, iščetkat dlaku do najdubljeg sjaja, rasporedit krutu od tekuće hrane, razlikovat mutnu od čiste vode, prepoznat nadutost od gravidnosti i još poneke cake a da se ne uhvatim pravih, rekao bi deda, učenih knjiga (pjesmice ne zaslužuju ništa drugo nego da ih se čita u slobodno vrijeme i jedino i isljučivo tada, eventualno kakvom šaljivom prigodom, obiteljskom čak).

A i to me omanulo. Bit šaljiva.

Čini mi se kako šripim po svim poljima, giht i hrkanje su sad već stara stvar, ali posebice onim koji se tiču ljudske artikulacije.

Pa nek se uzme u obzir. Ono kao fusnota u učenim knjigama. A slijedi “s ljudima teško zborim".
Točka.

Kažu, ispeci - pa reci. Ma de... kako zborit, osim... de treba mi onaj Shakesperijanski balkon, obilje stereotipa ruža penjačica, može i kakav životinjski dobroćudni stvor za podršku pa da okačim s vitica istog....

"Nek srčem (je pa i to je ljubav!) u se tvoju slast!" (majke mi to je poezija!) (Dragotin Kette 1876—1899)

..tvoj demonski me pogled (ju!)..neka mori!
Ne trebam slatkih riječi! Nego zbori,
ispovjedja mi, odakle ti ta vlast?
..i hm...(e ovo hm ne piše, al eto)
I čime budiš..(trept, trept) u meni tu strast?

(opet napomena, luftanje na svježem zraku, ako ništa bar glavu na propuh)

P. S. Operiram srca. Povoljno.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.