četvrtak, 14. ožujka 2019.

Pramcem u sumrak


Krevet u staroj kući

Piše: Jelena Miškić

Ne trebam ni jastuk. Ni deku. Samo me pustite da legnem i da ono korijenje Melanijine bašče krene prema gore, oko balkona, ispod prozora oko višnje, preko gležnjeva bosih nogu. Dovoljno će biti tog niš koristi lišća da me disciplinira i nek utonem u dubok san. U mir kojim duša zaplovi nježno kao Dunavom i pramcem u sumrak, kada sam u staroj kući. Kada bih mogla urasti u tu ogradu i u njene vitice se polomiti tako da nitko ne primijeti živo koje krišom žmirka na prolaznike pod mahovinom. I ostati tako. Zauvijek. U zimi koja oštro kao žiletima reže, ostati u kristalima leda, pa u ovakvo vanserijsko proljetno večer kada zemlja miriše na kišu. Na čisto. Na život. Ostati tako. Zauvijek. I kad jasmin treću kuću niže okupira toliko snažno da je cijela ulica miomirisna, samo tako ostati. Biti. Zrela. Marelica nadohvat ruke. Ostati tako. Zauvijek. U krevetu stare kuće nema ničega. Osim mene koja kao džubox, malo manje pjevam, malo više plačem zbog naplavina uspomena koje katalogiziram, zavodim pod svoje trajno. Ne dam da me napuste. Okrenut ću se na bok i čekati ih da sve polijegaju uz mene. Jer ja još jedino tako i spavam. U staroj kući, ležeći na starom krevetu, buljeći u sebe u bajer djetinjstva. A da srce ne stegne, čitam knjige. Koje me umore. Jedino tako još i spavam.

U tom starom krevetu. Bezdanu sjećanja jedino je moje počivališta. Možda netko da nazove popa. Bar na rakijicu.

Nema komentara :

Objavi komentar