petak, 8. ožujka 2019.

Martina Sviben | Tebi


Otpočetka, od našeg čudnog početka,
prihvatio si me. 
Još mnogo prije nego sam prihvatila samu sebe.

Tamo negdje, davno, u počecima
tog  bizarnog početka,
pitala sam te "Zašto si pristao na sve?"
Ne znam za tebe,
ali ja se odgovora sjećam.
"Zato što mislim da me nitko dosad
nije ovoliko volio."

Znaš li uopće kako je to bio pravi najpraviji odgovor?
Znaš li koliko si mi dobra,
nad svim ostalim dobrima, time napravio?
Jednom si rečenicom
pokazao da RAZUMIJEŠ.
I nastavio si kao što si i počeo.
Nikad nisi posustao, odustao,
povrijedio,  polomio se, varao, igrao...

I kad sam se mrzila,
osjećala lošom,
nevrijednom Tvoje dobrote,
dalekom,
nezadovoljnom,
drugačijom,
mogla sam  te primiti za uvijek tople
i spremne ruke.
Mogla sam staviti noge na Tebe  i
to me smirivalo.
Mogla sam ljubiti Tvoj vrat posebnog,
meni posebnog, mirisa i okusa.
A Tvoj glas -
glas čovjeka od malo riječi,
topao glas dobrote i razuma.

Učinio si kroz godine
od mene i uz mene ono što
ne bih mogla sama,
ono što su dijelom trebali roditelji.
Ne poništavam sebe,
zahvaljujem Tebi.
Nije važno kako zvuči,
nego što osjećam.

Zbog Tebe sam bolja.
Uz Tebe sam bolja.
Strpljivo si čekao da odrastem,
razvijem se,
posložim,
rasložim,
spojim.

Opraštao,
vodio me,
podržavao,
upućivao,
VOLIO ME.

I danas sam sigurna
i želim samo jedno -
našoj kćeri takvog čovjeka.
Da jednog dana bude ponosna
što ju voli netko poput njenog oca.
Njena lomljiva majka vjeruje
da takvi postoje.

Četvrt je stoljeća iza nas...
Strpala sam Te, životnog i svakodnevnog,
u bjelinu pred sobom,
možda naoko prepunu fraza.
Ali srcem.

Miru  moj!
Učitelju moj!
Sigurnosti moja!
Postojanosti moja!
i - ljubavi moja!

"Naš se hod i dalje nastavlja" -
i samo da što dulje potraje.

______________________________

Na recitalu "Hod se nastavlja" 2019.  pjesma je dobila nagradu publike.


Nema komentara :

Objavi komentar