Pupim od želje
skrivena pogleda
pod travnati pokrivač.
Miris zemlje
i ranog proljeća
puni mi pluća
u uzastopnom,
opetovanom,
neprekinutom stapanju
s vječnošću.
Požuda je prokletstvo
il' dar od boga
u danu što se rađa
umirući?
Spremna prigrliti
sve tvoje
rastem do neba
vinuvši se i dalje ...
Pupim prepunjena željom,
grabim ovozemaljske darove
i pretvaram ih u hranu
uzdrhtalom tijelu
dok strijele moćne žudnje
pohlepno ližu
latima uzbibanim
i tvore auru
na rubu rasprskavanja.
Tanka je opna
između tebe i mene
i mi je kidamo šutke.
Tek dahom
režemo zrak
i uzdahom punimo
praznine povratka
na poznato tlo.
Pupim
pod tvojim pritiskom,
otežala zemljo ...
očajnički hvatam dah
milujući zrak
praznim rukama,
trudeći se da preživim
još jedan dan bez njega.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.