Ivanka Hrvoić | Seoska idila

Držali smo se za ruke, polako šetajući seoskim putem u rano  proljetno jutro. Kapi kiše su vlažile zemlju koja se budila s prvim jutarnjim zracima sunca. Trava je bila prošarana divnim poljskim cvijećem. Na obližnjem su se drveću meškoljile vjeverice dok su ptice cvrkutale uljepšavajući ljepotu prirode. Povjetarac nam je lagano mrsio kosu. Miris prirode koja se budi je bio divan i osvježavajući. Krenuli smo prečicom kroz mirisno polje do seoskog restorana iz kojeg se širio  miris svježe kuhane kave. Sjeli smo do prozora i opušteno gledali ljepotu ispred nas. Nekoliko ljudi je polako hodalo  cestom. Pred jednim se vratima lijeno protezala mačka umivajući se na prvom jutarnjem suncu koje se probijalo kroz kišne oblake. Kiša  je prestala padati i priroda je sva blistala kao da su se biseri rasuli okolo. Bilo je prelijepo. Poslužili su nas kavom i svježim, mirisnim pecivom. Nismo puno razgovarali, uživali smo u ljepoti oko nas. Pogledali smo se u oči i znali smo odgovor. Kupit ćemo kuću ovdje i osnovati obitelj u tom prelijepom selu. Tu će biti naš dom u kojem ćemo odgajati djecu. Bili smo sretni i samo smo jedno drugome klimnuli glavom u znak razumijevanja i pristanka. Bili smo umorni od gradske buke, smoga i vječite utrke s vremenom. Željeli smo da naša djeca rastu u zdravom okruženju, divnoj prirodi i na svježem zraku. Oboje smo bili učitelji. Posao nam je ovdje bio ponuđen. Oduševili smo se i odlučili ostati ovdje, presretni sto smo pronašli naš mali dio raja.