Kolumne

nedjelja, 17. veljače 2019.

Tomislav Beronić | Tajanstveni tekton, odlomci


Odlomak 1

Novi pokusi, koje kanim izvoditi izvan laboratorija, bit će u realnom okolišu. Dakle izloženi Suncu i Mjesecu, vrućini i mrazu, kiši i snijegu, prašini i vjetru. To, naravno, zahtijeva zaštitu zavojnica od vanjskoga atmosferskog, mehaničkog i svakoga drugog utjecaja. Takva zaštita ne smije bitno povećavati otpor u slanju energije.

Zatim, trebat će mi sirova struja kakva se dobiva na glavnom izlazu iz same elektrane. Bilo bi idealno  eksperimentalno postrojenje smjestiti u neposrednu blizinu elektrane. Ako to ne bude moguće, trebat ću izravan dalekovod iz elektrane do postrojenja. A ako je i to neizvodivo, onda treba postaviti snažne agregate. Dio postrojenja bit će transformatori koji će sirovu električnu energiju pretvarati u pogodne napone i jakosti. Nakon što takvu struju provučem kroz Tesline zavojnice trebam je ispucati na površini od nekoliko stotina četvornih kilometara. U prvoj mi je fazi potrebno  ravno nenaseljeno područje bez ikakva vanjskog utjecaja ili barem sa što manjim. Gdje pronaći takvu lokaciju? To je jedno od pitanja koje će rješavati Uprava.

U sljedećim fazama planiram raditi na neravnom terenu. U brdima i planinama pod vegetacijom. Sada je nepoznanica kamo postavljati repetitore da bismo dobili maksimalnu pokrivenost. Posljednja faza terenskog istraživanja bit će uporaba satelita kao repetitora za ona područja koja su privremeno ili trajno nedostupna za preuzimanje energije od zemaljskih repetitora. Velika mora i oceani  najbolji su primjer.

Naravno, ovo više nije posao za jednu osobu. Trebat ću čitavu vojsku znanstvenika, inženjera i tehničara. Troškovi istraživanja bit će astronomski visoki. Iskustvo me uči kako do sada problem nikada nije bio u financijama. A kako ERF dolazi do novca, to mi je uvijek bila i ostala nepoznanica koju i ne pokušavam otkriti.

Krajnja je svrha cijeloga projekta  dobiti iskustvene pokazatelje o korištenju bežičnim prijenosom energije u stvarnome svijetu. Na temelju takvih pokazatelja pristupili bismo konstrukciji i proizvodnji komercijalnih prijamnika i na kraju samih uređaja. Od žarulje do automobila. Pa i više od toga. To je upravo ono što Tesla nije doživio, a toliko je žarko želio.

***

Baš kako sam predvidjela, dr. Velky mi je  termin za prezentaciju zakazao vrlo brzo. Danas, odmah nakon stanke za ručak. Očekivala sam da ću je odraditi u njegovu uredu. Međutim, u pozivu je, suprotno mojemu predviđanju, naveo malu dvoranu za sastanke u prizemlju. Istu onu u kojoj sam prvi put razgovarala s Dorianom. Tog me je dana  priveo u policijsku postaju. Kad bolje razmislim, nakon toga nisam bila u toj dvorani.

Ulazim u glavnu zgradu, mahnem portiru i skrenem prema dvorani. Vrata su otvorena i izvana vidim kako je prostorija puna ljudi. Ulazim i zbunjeno pogledom prelazim preko poznatih lica. Što će svi oni ovdje? Da dr. Velky nije nešto pogrešno shvatio?

U maloj dvorani ima četrnaest mjesta za stolom i još po desetak na stolcima sa svake strane zida. Sva su mjesta zauzeta, osim jednoga koje je, očito, namijenjeno meni. Tu je cijeli odjel fizičara te voditelji informatičkog i kibernetičkog odjela. Žamor utihne čim sam stupila u prostoriju.

– Ah, dr. Eden – dr. Velky mi prilazi i pruža ruku. – Kolege iz našeg odjela  rastrgali bi me da im nisam dopustio prisustvovati prezentaciji. Nisam tako planirao, ali, što je tu je. Nadam se da vam to neće smetati.

– U redu je – odgovorim. – Premda, priznajem, nisam očekivala publiku.

Komentari i nekoliko doskočica učine atmosferu ležernijom. Ipak su to moji kolege i prijatelji. Rekla bih čak da su svojim dolaskom prije svega željeli izraziti podršku ovomu što radim.

Odlomak 2

Meni najzanimljivija osoba iz svijeta tektona jest Hypatia, antička znanstvenica, posljednja učiteljica jedine tektonske škole u povijesti. U toj je školi tektonsko znanje stekao i sam Jeshua ben Josef, poznatiji kao Isus Krist. Primijetila sam kako mu je draže da ga oslovljavam njegovim pravim imenom. Njegov pokušaj objavljivanja znanja o Jedinoj Sili među Židovima nasilno je prekinut pogubljenjem na križu. Ipak, kroz njegovo učenje i novu, kršćansku vjeru sjeme znanja proširilo se po cijelom svijetu. To se pokazalo i dobrim i lošim. Od njega je i potekao izraz tekton, što je izvorno grčki naziv za drvodjeljsku majstorsku vještinu naučenu od oca Josefa.

U vremenskom rasponu od dvije tisuće godina tektoni su se rijetko susretali. Sve dok ih prošle godine nisam povezala u tektonsku mrežu. Glavni portal mreže konstruirala sam upravo u geometrijskom središtu svojeg velikog labosa, četiri metra iznad tla. Mreža je izvan bilo kakvoga ljudskog utjecaja. Sebe ne računam u to. Jedina je opasnost  razarajuće djelovanje nihilističke sile Dinamse. Koristeći se tisućljetnim znanjem svojih prethodnika, izradila sam štit koji tektonsku mrežu, portale i prolaze, čini nevidljivima za Dinamisu. Time sam trajno zaštitila i sebe i druge.

Mreža mi je otvorila velike mogućnosti. Prve zajedničke susrete svih tektona u petoj dimenziji proveli smo bolje upoznajući jedni druge. Prije nego što sam ih povezala, međusobno se nisu poznavali. Osim po čuvenju. Mlađi starije, naravno. Pritom sam uočila zanimljivu pravilnost. Stanovnici mreže, dakle tektoni iz prošlosti, komuniciraju između sebe samo dok sam ja prisutna u mreži. Kad mene nema, peta dimenzija miruje. Birgitta pretpostavlja da je tomu uzrok to što samo moj spiritus ima živo tijelo u prostorvremenu. Njezino mišljenje podržava Ivan iz Nina. Njih dvoje su specijalisti za tektonske štitove. Moje znanje o štitovima je matematičko. Njihovo je i filozofsko.
Boravak u petoj dimenziji ne troši moje vrijeme, ali zamara um. Mnoštvo misli i informacija koje međusobno izmjenjujemo zahtijeva komunikacijsku koncentraciju. Naravno da sam poslije umorna. Poknekad me umor, jednostavno, izbaci iz mreže. Svi moji pokušaji da tako umorna ponovno otvorim tektonski portal neslavno su propali. Nitko od tektona to nije primijetio. Zanimljivo. Oni su komunikaciju nastavili točno tamo gdje sam je prekinula. Kao da sam radi stanke zaustavila prikazivanje filma i poslije ga ponovno pokrenula. Nemaju osjećaj za vrijeme. Ima u tome neke logike. Ne žive u vremenu, nego izvan njega. Možda zbog toga nikoga od njih i ne zanima koji je datum ili sat. Tek kad zatražim da umjesto mene pogledaju nešto u prošlosti, obrate pozornost na dimenziju vremena. To mi se pokazalo vrlo korisnim. Mogu zatražiti i trenutačno dobiti informaciju bez osobnog pretraživanja prošlosti. To mi ne štedi vrijeme jer vremena u petoj dimenziji ionako nema. Poštedi me umora, a to mi je važnije. Sada kada tektoni mogu vidjeti i sve što se dogodilo u mojoj prošlosti, to mi je od velike koristi. Primijetila sam još jednu zanimljivost –  ne istražuju ništa samostalno, nego samo na moj zahtjev. Nitko mi ne zna odgovoriti zašto. Birgitta opet ima filozofsko obrazloženje. Svi su oni  samo sjećanja. Ja sam jedina živa.

Odlomak 3

Ovaj mi je zvuk  poznat. Gdje sam ga čula? Ne, nije to zvuk alarma za buđenje. Ujutro me budi ugodna melodija. Vjeđe su mi tako teške.

– Budi se – čujem nepoznati ženski glas. Netko hoda pokraj mene. Svjetlo je prejako. Osjetim prst na desnoj pa na lijevoj vjeđi.

– Kako vam je ime? – riječi prati lagano lupkanje dlana u moj obraz. Zaustim, ali glas ne izlazi.

– Vidite li me? – još jedno pitanje. – Ugasite veliko svjetlo.

Konačno nešto ugodno. Osjetim kako mi se pluća pune zrakom. Uspijevam otvoriti oči. U magli vidim obrise ljudske glave.

– Recite mi svoje ime – ponovno isti ženski glas. Odlučan i topao istodobno.

– Thea – jedva izgovorim. Oglasi se nekoliko radosnih glasova.

– Znate li gdje ste? – ponovno isti glas.

– Ne – presiječe me bol u prsima. Ispustim bolni jauk.

– Vidite li me? – ova je stvarno uporna.

– Sjena – opet bol. Pomaknem ruku prema prsima. Kako je samo teška.

– Odmorite se – nježno me pogladi po kosi. – Najgore je prošlo. Bit će sve dobro.

Čujem korake koji se udaljuju.

– Neka bude zamračeno – čujem isti glas. – Ne ostavljajte je samu. Pozovite me kad počne normalno komunicirati.

Tonem u san. Trgnem se. Opet onaj zvuk. Prepoznajem ga. EKG. Otvaram oči. Kako sam dospjela u bolničku sobu? Pokušavam se podignuti u krevetu.

– Ne ustajte – bolničarka mi stavi ruku na čelo. Opustim se. – Sad će doći doktorica.

Čujem užurbane, gotovo trčeće korake.

– Probudila se i pokušava ustati – i dalje mi drži ruku na čelu.

Doktorica mi uperi svjetlo u oko. Zatrepćem.

– Kako vam je ime? – opet isto pitanje.

– Thea – izgovorim to jasno.

– Puno ime – vidim je kako se nasmiješila.

– Dorothea Eden – bol u prsima se vrati. Stavim ruku na prsa. Na prstu mi je EKG štipaljka. – Zašto sam u bolnici?

– Imali ste prometnu nesreću – odgovori i odmah pita. – Čega se zadnjeg sjećate?

Zamislim se na trenutak. Sve mi je u glavi tako zbrkano.

– Dovezla sam se u grad – doživljavam sliku svojih ruku na volanu. – Ulazila sam u garažu i... netko se sudario sa mnom.

– Odlično – zadovoljno me primi za ruku. – Podignite se.

Podvučem oba lakta pod ramena i odignem se. Bol u prsima je jaka, ali još uvijek podnošljiva.

– Mrdajte stopalima – poslušam je. Zadovoljno se smiješi. – Podignite koljena.

I to učinim. Primi za daljinski upravljač i podigne mi uzglavlje kreveta. Naslonim se.

– Ispružite ruke – učinim i to. Skine štipaljku s mojeg prsta.

– Vozite je na odjel – zadovoljno mi spušta ruke. – Nema više potrebe biti na intenzivnoj.

– Ja sam na intenzivnoj? – pogledam doktoricu u lice. U sjeni je, ali joj ipak mogu vidjeti crte lice. – Koliko sam dugo ovdje?

Tomislav Beronić: Tajanstveni tekton, Beletra 2018., odlomci

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.