Kolumne

nedjelja, 17. veljače 2019.

Florian Hajdu | Pepeljoliki Feng-huangzi


Dan je bio širokoravničarski letnji vedar, mnogotonalno živovremenski uokviren, naokolo je sve gakalo, cvrkutalo, kokodakalo, šitalo, njištalo, pištalo, lelujalo, šumilo, kukurikalo, mukalo, ljudski govorilo, vikalo, kao iz daljine,a nije, krečeca pesma čardaša se isprekidano čula sa Gezinog amaterskog radija štapokanapskog, sa nekim crnim presijavajućim kvarcom, namagnetisanom šivaćom iglom, i nekoliko žicom povezanih baterija stegnutih u celinu kanapom raspletenog od povodca Šaruljesa vimenom veličine duplog globusa iz škole Šamu Mihalj koja se nalazi u centru, preko puta katoličke crkve sa šiljastim cinoberbojnim krovom, vreme kada crkveno zvono zvoni jače, duze, jer se crkvenjak Joška tada uhvati, više, čvršće, za debelo uže, da se jače odrazi nogama kada klatno udari u dong da bi se ding zvonkije i jače čuo, koje visi do četvrtaste zaokretnice, nalik puževoj kućici,vijugavih stepenica koje vode do četvorosvetnih prozora odakle, na sve strane sveta, pijani Pišta osmatra iznenadne požare u bezbrdovitom selu, do svih salaša, polja i preko staklolike mirnovodne Tise na kojoj mir, i ogledalo za ptice preletuše, remete iznenadna iskakanja karaša, kečiga, crvenperki, grgeča i ponekog brkatog soma koji posle oplodnje zanesen blaženim osećanjima raketira u vazdušni Raj i kao tiski delfin uranja noseći gnjuračke sladostrasne doživljaje, somici u dubinu, iz ozona. Nabojnodebelozidna, sušenom vodenom trskom pokrivena, šestoroprostorijalna kuća sa dvodvorištem i pomoćnom zgradom za životinje, unizana je u poslednju istočnu šoravu ulicu do nasipa priobaljaTise, sa širokim, poput kariranog škotskog kilta, ukockanim pravim ciglopociglanim dvostranim ulicama od koje je baštenskovoćno prednje dvorište razdvajao visoki, slamom i zemljom pomešan nabijeni  zid. Na kraćem delu ravnog  završetka  zida, gde tajno baba Terez, ponekad, kada se zna da će neko doći kasno, sakriva kapijski ključ, između dvovratne kapije i ostatka belookrečenog zida sa žgana umbra coklom  do sledeće Juliškine kuće stajale su dva svetlookeraste, poput knedli sa šlivama u šnenokleu,okrugloformna ispupčenja kojih ranije nije bilo. Dva uštrojena krmka njištala su netalentovanim, besluhnim, neprijatnim, staklolomećim visokotonalnim glasovima,  svađajući se oko jedne neprijatno vonjajuce rupe na vrhu četvrtastog stajskog đubreta, koju su naizmenično njuškama riljali, u drugom tarabom podeljenom dvorištu, čak su se i ujedali,  gde sam hranio Biserke koje su lepršajući mašući krilima visoko skakale, kao leptirčići plavci, na suncu posle kiše, kada se pare, otimale za kukuruz koji sam im bacao zamahom ruke kao kada Zitin deda Ferenc žito seje, kada sam primetio da tri svetlosive sjajnoperegugutke sa crnim tankim prstenastim prejem oko vratova jako uznemireno skoro nekontrolisano lete okolo, uzleću pa opetuju, oko ta dva nepomična okrugla veličina jabuke jonatanke ispupčenja na douličnom zidu. Kada sam se popeo na belu dosta bojnokracavu hoklicu, koju je deda Ferenc doneo iz zarobljenjštva u Rusiji i od tada stalno na njoj sedi kada sivacom mašino Singer šije odeću po narudžbini, a ne po meri, jer kroji samo za one koje poznaje, i još na jednu cepanicu od bagrema jer je sama hoklica, koja se klimala, bila nedovoljno visoka, video sam dve sklupčane, šćućurene gugutke koje su videvši mene počeleda vidno da drhte.

Na drugoj strani ulice Rožika se približavala u ranovišnjabojnim cinober ravnim cipelama, koje su se zakopčavale zlatnim šnalama sa strane ispod gležnjeva, snežnobelim čipkastopletenim dokolenicama iz koje se u čipkorupicama na listovima providela rozabojna glatka koža, paprika crvenobojnom talasasto obimno naboranom suknjom do kolena, ispod koje su se ukazivali beli štirkani heklani krajevi žipona poput zubaca u krug savijenog lista metalne tračne testere kod Jančike šumara,drvoseče, koja visi na prikucanom macola ekseru, glavašu, na aorta krstastoj,nosećoj gredi tavansko-krovne konstrukcije i pomera se, kao žipon ispod suknje Rožike kada hoda, kada Jani iz zajebancije sale prođe pored nje i zbog stvaranja zvuka, da miševe poplaši, prstom je zaljulja, tražeći sakrivena jaja koja kokoška kikirezka tigrasta, nosi samo u uglu tavana iznad spavaće sobe gde Janoš hrče rokćući – kao svinja kada se prejede pa na suncu zaspi – posle tri bokala domaćeg vina, čiji sok prilikom prešenja grožđa uvek više zasladi šećernorepnim kristal šećerom ne bi li količina alkohola bila veća pa da mu manje litara treba za smrtno spavanje jer toliko tvrdo spava da ga žena Ilonka ne može probuditi ni udaranjem dva metalna poklopca lonaca za kuvanje svinjskih pomija. Bluza Halaši Rožike, koju je imala na sebi uvučenu u suknju u pojasu, koji je ukrašavao tanak zeleni kajš sa belim srcolikim oblicima oko struka, bila je lepršava kao onaj oblak beli koji se obasjan sunčevim zrakom lebdeći vrckavo, gizdavo, poput Rožike kada hoda pretvara u najveštije oblike lepota koje ja u mojoj glavi, a očima vidim, zamišljam kada Rožiku ugledam kako prilazi, dolazi, odlazi na pločniku ispred oker okrečene kuće baba Panike na drugoj strani ulice. Kada god sam je video, sreo namerno, slučajno, uvek se bura stvarala u mojoj glavi, telu, obrazima koji su počinjali da vibriraju kako srce dobuje ubzano radi, činilo mi se da će rumenilo iz obraza iskočiti i pokazati se plameno crvenim izvan mene u vazduhu da Rožika vidi da je u potaji volim. Kada je došla direktno naspram mene, prolazila pored prekoputnog svetloplavog obojenog okvira otvorenog prozora baba Pane gde je ona sunčala debelu pernatu belu dunju, ja sam u rukama držao pileće gugutke, koje su se osetivši živo tkivo mirno sćućurile u moje poluzatvorene šake kljucajući ispupčene jagodice, ruke sam neznatno podigao uvis iznad zida, tobože da bolje vidim šta držim, a ustvari da bih Rožiki privukao pažnju na sebe, jer me ona nijednom nije direktno pogledala iako sam se ja pravio, šepurio, prsio, mišice zatezao,svakojako koračao, hodao, začešljavao  različitostrano mažući kosu guščijommašću koju sam od babe kradimice iz sakrivene porcelanske doze sa zlatnimpoklopcem uzimao, koja se koristila samo u svečanim svetkovnim danima zapripremanje specijalnog mlevenog mesa i krompira sa paprikama punjenim graskom,sirom, boranijom zapečenom sa mileramom u velikoj ciglanoj pećnici punoj žara od akaca hermetički u te svrhe zatvorenoj. Neuobičajeno pomeranje na zidu je Rožiku izazvalo da glavu okrene u tu stranu i videvši mene kako se klatim i rukama nesigurno zadržavam počela je da se smeši, a uvidevši da me gleda ja sam još više počeo da klecam, hoklica da se klati i akac-cepanica na njoj da se klima i jasam izgubivši ravnotežu dirktno tresnuo guzicom o zemlju držeći dve gugutkice u blago zatvorenim šakama. Bol nisam osećao, samo toplu milinu u čitavom telu ikikoteći zlatnostruni glas Anđela pekoputa moje ulice...

/ nastavice se./

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.