"Još nikad ne vidjeh tako lijepo lice."
Izusti on hrabro, okružen satirima, svirajućih frula raspojasanog zvuka,
muzama lepršavih svilenih halja, zabrinutih, usplahirenih obraza.
Tko je sad ovo, odakle je došla? Smjelo i pravo u oči mu gleda!
On, božanstvo što unutrašnjost ljudskog uljepšano stihom i notom slavi
zar pred tom pojavom, gotovo djetinjom iskrenost baca?
Nit' bisera, nit' zlata, ures joj svijetlu kosu ne pokriva
nježan vrat sakriven bijelim ovratnikom čvrstu volju kazuje.
I stoji pred njim, papir pruža, "Potpišite, molim, ime svoje,
ne stojim satima primat' riječi lažne, glazba je vaša divna al'
treba mi dokaz uvjerit profesore moje da bjeh ovdje!"
Nasta muk, neugodan tajac, zar se Apolonu tako štovanje nudi?
Zastane kamarila Parnasa na trenutak da užitak u munjama nađe.
Kad ono, Apolon olovku uze, list potpiše. Bez riječi pruži ga.
"Hvala, i zbogom, čast mi je bila!" djevojče ozbiljno izlazu krene.
"Samo nešto da sad ja vas pitam, stanite malo!" Apolon rekne.
"Mahlera volite li? Da pogodim, adagietto vam leži, zar ne?"
"Da, moram sad poći, kasnim već puno! Sa štovanjem!"
Mala reče i ode.
Smrt preko smrti Amor šalje, čak i Bogu svome,
Odlazi sjetno i slatko i zrake svoje plamteće štedi da griju uspomenu,
ne tražeći nikada više ništa, ni pitajuć' Apolon muze i satire svoje.
A, da je znao, da je samo naslutit' mog'o...
Pastirica skromna zeleni u očima je nosila dragulj
i Apolonovim riječima hladnoću smaragda otopila.
Kratko je na vratima zadnjim zastala stopalom sitnim svojim.
"Da se vratim? Možda ipak ne budem samo Muzom, možda mi znanje udijeli?"
No, kako već to biva, priče bilo ne bi da se to tako zbilo.
O Njoj ja ne znam ništa, ali čuh da Apolon zamjerio nije
neg sa Mahlerom na grudima svojim, vječni san sniva.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.