Ivanka Hrvoić | Seoska idila

Držali smo se za ruke, polako šetajući seoskim putem u rano  proljetno jutro. Kapi kiše su vlažile zemlju koja se budila s prvim jutarnjim zracima sunca. Trava je bila prošarana divnim poljskim cvijećem. Na obližnjem su se drveću meškoljile vjeverice dok su ptice cvrkutale uljepšavajući ljepotu prirode. Povjetarac nam je lagano mrsio kosu. Miris prirode koja se budi je bio divan i osvježavajući. Krenuli smo prečicom kroz mirisno polje do seoskog restorana iz kojeg se širio  miris svježe kuhane kave. Sjeli smo do prozora i opušteno gledali ljepotu ispred nas. Nekoliko ljudi je polako hodalo  cestom. Pred jednim se vratima lijeno protezala mačka umivajući se na prvom jutarnjem suncu koje se probijalo kroz kišne oblake. Kiša  je prestala padati i priroda je sva blistala kao da su se biseri rasuli okolo. Bilo je prelijepo. Poslužili su nas kavom i svježim, mirisnim pecivom. Nismo puno razgovarali, uživali smo u ljepoti oko nas. Pogledali smo se u oči i znali smo odgovor. Kupit ćemo kuću ovdje i osnovati obitelj u tom prelijepom selu. Tu će biti naš dom u kojem ćemo odgajati djecu. Bili smo sretni i samo smo jedno drugome klimnuli glavom u znak razumijevanja i pristanka. Bili smo umorni od gradske buke, smoga i vječite utrke s vremenom. Željeli smo da naša djeca rastu u zdravom okruženju, divnoj prirodi i na svježem zraku. Oboje smo bili učitelji. Posao nam je ovdje bio ponuđen. Oduševili smo se i odlučili ostati ovdje, presretni sto smo pronašli naš mali dio raja.

Ivanka Hrvoić | Nedostaješ

Danas je tužan dan
i sve izgleda
kao nestvaran san.
Anđeli nebeski
plaću s nama
dok nam se srce
od boli slama.
Lete prema  nebu
baloni bijeli
da bi voljenom
sinu,bratu,ocu...
poruku odnijeli.
Ima već mnogo
ljeta
kako si otišao
s ovoga svijeta.
Bey tebe
ništa isto nije
da si bar s nama
kao davno prije.
Otišao si
i zavio nas u tugu a
Rane za tobom
još jednako bole
a naša te srca mnogo vole.

Ivanka Hrvoić | Nekada

Nekada sam ti bila
na svijetu sve
a onda si uništio
moje snove
Na vjenčanju
obećanje si mi dao
da mi ni pramen kose
s glave
ne bude pao
Kratko sretno vrijeme
trajalo je
uništio si sve lijepo
što nas spajalo je
Kasno se kajati sada
jer je nestala
i zadnja nada
Da li te duša boli
znajući
da te srce moje
još uvijek voli?

Ivanka Hrvoić | Ako...

Ako se jednom sretnemo
na staroj cesti
punoj uspomena
Pitam se...
hoćemo li se prepoznati?
Hoće li nam srca zadrhtati?
Hoće li nas sjećanja preplaviti?
Ili ćemo samo proći jedno pored drugoga
kao nepoznati stranci
bez osjećaja
kao da si nikada
ništa nismo bili
A bili smo si sve.

Ivanka Hrvoić | Jednom...

Jednom,kada me ne bude više
i kada mi grob
zaliju nebeske kiše
ništa više važno biti neće
ni tvoje suze
niti na mom grobu cvijeće
Kada me jednom
ne bude više
i kada srce prestane da diše
ništa više važno biti neće
jer za mene život
će prestati da teče
Nemoj plakati
na grobu mome
ni ruke sklapati
ka nebu plavome
Meni to ništa neće biti važno
i neću vidjeti tvoje lice lažno
Meni za sreću
tako malo treba
Lijepa riječ samo.

Ivanka Hrvoić | Ljubav

Što je ostalo od nas,

od ljubavi naše?

Što smo si mi 

na kraju svega?

Ni prijatelji nismo

možda samo dvoje 

poznanika

koji dijele iste uspomene. 

Ivanka Hrvoić | Stojim

 Sama,stojim sama
 dok oluje me tuku
 Gledam u blatnjavi put
 i ne vidim izlaz.
 Odjednom
 kiša prestaje
 sunce se polako pojavljuje
 oslikavajući
 tisućama blještavih lokvi
 blatnjavi put.
 Dišem i uplakano lice
 prema nebu
 prema suncu
 dižem