Sanijela Matković | Rasanjeno jutro

Posvećeno Tinu Ujeviću

dok je
neko blaženo jutro
rasanjeno lelekom srebra u noći
šamaralo ti obraze
vežuči ih kolajnom od zlata
ojađeno zvono plašilo je ptice
dok su radoznali ljudi
na vratima gostionice
raspravljali o autu na korzu
ko žedan kamen na studencu
ispijao si zoru
sluteći u čežnji daljine
neka čudna zvona
svirala su Noturno
dok si dolazio s druge
strane svijeta
…uspavljujući
igračku vjetrova!