Pramcem u sumrak

Kratki program, centrifuga na 800 i soduku (napredna verzija)

Piše: Jelena Miškić

I tak' je došao i taj dan. Dan kupnje bijele tehnike. Tj. mašine za pranje rublja. Pravi je trenutak sad u siječnju jer su krenula pusta sniženja, dodatni popusti na sve vrste plaćanja, nikad više boljih prilika, kupiš dva dobiješ dva! (ne tri) i sl.

Naravno da pola familije sudjeluje u pothvatu. Od prelistavanja kataloga što tiskanih što online, dojavljivanja "e baš sam tu vidio znaš, samo malo je pala s kamiona!", preko dobronamjernih savjeta zašto ovaj ili onaj proizvođač, koja manje ili više zuji (?!), zašto da ili ne digitalni izbornik, iz koje vadiš netom opran veš bez peglanja (!!!) do feng shui savjeta (ne, nije baci sve niz rijeku) gdje perilicu postaviti kako ne bi odašiljala svoju energiju i time ne bi narušavala prostor kvalitetnog življenja.

Trept, trept.

Dok se familija dopisivala i telefonirala uzduž i poprijeko oko izbora iste, ja sam obišla nekoliko trgovina u gradu i okolici, vrlo disciplinirano i s odlukom kako će ovo biti pametna, racionalna i odgovorna kupnja. Moj izbor je pao na, slučajno ili namjerno, teško je pobjeć' sudbinskim kartama, kako će se to u ovoj priči kasnije jasno pokazati, ukleti, sladištni primjerak svojeglavog smjera.

Nakon što je uredno dostavljena i postavljena u kut kupaonice, krenuo je niz nesretnih okolnosti kojima potkrepljujem ovo prije navedeno o ukletom skladištnom primjerku.

Majstor koji je po dogovoru trebao stići taj isti dan kako bi joj izvadio sigurnosni šaraf i pustio u rad, imao je laganu prometnu, pa je hitno morao kod stomatologa, a onda je izgubio osobnu, tako da je skidanje šarafa već ličilo na operaciju velikog hadronskog sudarivača.

Dakle, konačno tom akceleratoru čestica zvanom perilica za rublje skinuli smo sigurnosni šaraf desetak dana od dostave, čije sam uklanjanje, moram priznati gledala u totalnom strahu, što zbog majstorovih prijašnjih zgoda i nezgoda, što zbog činjenice kako mu je mobitel zvonio barem sedamdeset puta, jer je zbog čudesnih okolnosti na sve strane kasnio. U sedamdeset prvom prvom pozivu, tutnuo mi je šaraf u ruke, ispod glasa rekao – „sad samo okrenite prvo pranje na kratkom programu“ – a onda nastavio svoj poziv govoreći pomalo nervozno „evo, evo stižem za petnaest minuta!“, mahnuo i otišao.

Prvo smo se malo gledale.

Kao, bok, bok. Evo sad smo cimerice. Ful kul. Kupila sam ti super prašak i fini omekšivač, znaš tako ću i ubuduće, svečano obećajem kako neću prekidati niti jedna tvoj program, niti ću prati čudne stvari, ako ti obećaš kako će sve čarape biti na broju, može?

Može.

To sam ja rekla.

'Ajmo. Krećemo! Kratki program, centrifuga na osamsto, dvadeset minuta, jao digitalnog li izbornika! Jao mehanika i informatika u trepćućem izborniku! Stisni 'vamo, ok, kratki program, stisni tamo, ok, svijetli, stisni trideset stupnjeva, ok, svijetli, potvrdi centifugu, ok, svijetli, kreni!

Jok! Blinka! Neće.

Čitaj uputstva, guglaj, jutjubaj, zovi okolo, (ne šutaj jer to ne spada u garanciju), ponovno stisni lijevo, stisno desno, pali lampice, stisni gore, majke ti mile sudoku napredna verzija! Dok ti riješiš jedan kut, krajičkom oka primjećuješ kako gornji ne štima!

I tako preko sata. Taman sam sve batalila i rekla sama sebi, e sad je dosta! Odustajem! Kada sam čula klik vrata i šum vode.

Kao da sam ju čula kroz cerek tog laganog tijeka vode koja se preliva u bubanj kako mi kaže – e sestro slatka, oprat' ću ti ja veš! My way!