subota, 5. siječnja 2019.

Igor Petrić | Nebo plavo, nebo veliko, malo




Današnjica!
Sutrašnjica!
Sve je to nekako neodređeno,
čudno i čini se poznato
iako je drugačije.
Stvara nelagodu
neposredno pred spavanje,
pred buđenje.

Ujutro i navečer,
svakog dana isto,
nevjerojatno, ali nekako čisto
i bojom i mirisom
kao da podsjeća na djetinjstvo.

Nebo je plavo nakon kiše.
Kutija je dobro zatvorena
i nitko je ne može otvoriti.
Tko zna što skriva unutrašnjost?
Možda odgovor,
možda pitanje?
Tko sam?
Što sam?
Od koga sam?

Vidim i ne vidim više kao prije,
Ne zanima me,
briga me nije. Što skriveno je,
neka tako i ostane.
Više se ne čudim ni čudima
ni ljudima koji ih gledaju i dive se
tako malim stvarima.

U zadnje vrijeme pitam se štošta,
ali ne odgovaram na postavljena pitanja.
Ne razumijem što hoću,
što to pitam sebe samoga
u ove sitne sate kasne
subotom navečer i nedjeljom ujutro.

Ponoć
odavno je prošla
i dnevna svjetla se gase.
Ljudi kao ljudi.
Šutke koračaju u tišini
spuštenog pogleda u dubinu vlastitog očaja
i nijemo plaću
za propuštenim prilikama.

Smijem se i jasno mi nije
kuda ide ovaj svijet,
svi ti ljudi izmišljeni
i njihove sjene kupljene na rasprodaji u ordinaciji
plastičnog kirurga. 

Mene očito ne zanimaju
ni oni, ni njihove priče.
Čuo sam ih previše
i sad su sve nekako iste.
Zato se smijem još glasnije od glasnog,
još jače od najjačeg i rušim sive betonske zidine
i čelične ograde.
Nitko me ne može zaustaviti.
Svi putovi moji
oduvijek vode samo do tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.