subota, 5. siječnja 2019.

15. godišnjica od odlaska Ive Frangeša


...koji je znao prepoznati ljepotu u književnom djelu i znanstvenu kritiku ostvario napisavši novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze

Piše: Narcisa Potežica,mr.sc.

Prije tjedan dana navršilo se 15 godina od smrti prof.dr.sc. Ive  Frangeša, poznatog hrvatskog književnog povjesničara, vrsnog talijaniste i slaviste, jednog od najznačajnijih predstavnika zagrebačke stilističke škole, te autora brojnih knjiga eseja, znanstvenih studija i kritika o velikim piscima i njihovim djelima, koji je rođen 15. travnja 1920. godine a umro u Zagrebu 29. prosinca 2003. godine.

Ivo Frangeš je maturirao 1938. godine u Sarajevu i u svojim sjećanjima govorio je ne samo o svojim prvim oduševljenjima pjesmama i čitanjima poezije već o svojim susretima za vrijeme gimnazijskih dana s pjesnikom Tinom Ujevićem, koji  je do 1937. živio u Sarajevu pa je s njim vodio  razgovare na vrhu crkvenog tornja s pogledom na Miljacku.

Godine 1943. Frangeš je u Zagrebu diplomirao romanistiku i kroatistiku, a od 1946. je asistent pri Katedri za talijanski jezik i književnost. Od 1953. do 1956. godine lektor je hrvatskog jezika i profesor hrvatske kulturne povijesti na Filozofskom fakultetu u Firenzi i taj će ga grad povezati s Dragutinom Tadijanovićem i najdražom njegovom antologijskom pjesmom "Večer nad gradom" o gradu na rijeci Armo, puno kasnije dugo prijateljuje s Tadijom koji kao pjesnik ostaje njegov književni favorit.

Poslije smrti Antuna Barca 1955.godine  na poziv Filozofskog fakulteta u Zagreba prof.Frangeš preuzima 1956. godine Katedru za noviju hrvatsku kniževnost gdje ostaje do umirovljenja 1985. godine.

Objavio je brojne knjige i rasprave, tako mu je prvi  književni tekst tiskan 1938. godine u splitskom "Jadranskom dnevniku"(o Josipu Kozarcu), a otada mu je objavljeno više od 600 bibliografskih jedinica.  Najvažnije su njegove knjige: Stilističke studije (1959.), Studije i eseji (1967.), Talijanske teme (1967.) Matoš, Vidrić, Krleža (1974.), Realizam /Povijest hrvatske književnosti, knj. 4/ (1976), Antun Barac (1978), Izabrana djela /PSHK, knj. 149/ (1980), Povijest hrvatske književnosti (1987.), Suvremenost baštine (1992), Geschichte der kroatischen Literatur(1995.), Hrvatska novela - s Viktorom Žmegačem (1998.), August Šenoa: Karanfil sa pjesnikova groba – Nagelj s pesnikovega groba (s Jožetom Pogačnikom)HAZU-SAZU, Zagreb-Ljubljana (1997.), Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića (s Milanom Mogušem) HAZU, Zagreb (2001.), pothumno mu izlaze "Riječ što traje"(2005.) , "Moj Tadija"(2006.) a 2017. godine objavljena je najnovija knjiga Ive Frangeša "Čitanja" u nakladi Matice hrvatske, Zagreb, kao prva knjiga u novoj biblioteci Helikon.

Veliki je doprinos Ive Frangeša  kao pisca brojnih književnih eseja i studija u kojima daje ne samo živtopis odnosno portrete hrvatskih pjesnika i književnika već u prvi plan postavlja analizu njihove poetske riječi i uspoređuje njihovu estetsku vrijednost s europskim velikim piscima a kada piše o njima njegov tekst se odlikuje elegancijom stila po čemu je Frangeš poznat ne samo kao književni povjesničar već i sam kao umjetnik riječi i  pronalazi njihovu vezu s nacionalnim  i kulturnim identitetom. Tako u predgovoru knjige "Čitanja" Krešimir Nemec  kao priređivač knjige u predgovoru pod naslovom "Užitak čitanja"  na str. 8. kaže : "Nemjerljiva je uloga Ive Frangeša u konstrukciji nacionalnog književnog kanona. Konstrukcija kanona u njegovom stvaralaštvu duboko je promišljen proces koji ima svoje logične etape..." i nadalje istiće  "Frangeš je i povjesničar, piše o hrvatskoj književnosti i hrvatskoj povijesti ali pisac je za njega u prvom redu umjetnik".

Frangeš je poznat kao jedan je od osnivača i suurednika časopisa "Umjetnost riječi" (1957.) koji izlazi u okviru Hrvatskog filološkog društva, jer taj poznati časopis za književnost je prepoznatljivo glasilo Zagrebačke stilističke škole. Također se u prvog broja časopisa "Forum", Akademijine edicije koju je pokrenuo Razred za književnost pri tadašnjem JAZU, pa se nalazi u impresumu Frangešovo ime, a poznat je njegov doprinos i u časopisu  "Rad" sa stogodišnjom tradicijom  koji  postaje zbornik znanstvenih radova HAZU. Dalje Frangešu će dugi niz godina u "Forumu" biti objavljivane njegove brojne književnopovijesne studije i metodološke rasprave o hrvatskoj i europskoj književnosti, kao i u poznatom časopisu "Croatica" čiji je bio pokretač 1970.godine i prvi urednik.

Značajan je i njegov prevodilački rad, tako je prevodio s talijanskog i fracuskog jezika između ostalih djela Machiavellija, Manzonija, Vergu, De Sanctisa, Stendhala i druge pisce. Treba spomenuti da je kao predavač bio gost na sveučilištima u Krakovu, Varšavi, Moskvi, Sankt Petersburgu, Bordeauxu, Pragu, frankfurtu, Kolnu, Munchenu, Heidelbergu, Rimu, Napulju, Trstu, Pisi, Milanu, Uppsali, Stockholmu i Gottingenu.

Godine 1960. godine postao je izvanredni, a 1968. redovni član JAZU, danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zatim od 1983. dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti  u Ljubljani, a 2001. je izabran za dopisnog člana Akademije znanosti u Gottingenu.

Također je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika i Saveza književnika Jugoslavije od 1970.do 1972. , zatim bio je istaknuti član i  predsjednik Matice hrvatske a njegovo poznato priklanjanje Deklaraciji o hrvatskom jeziku kako je znao reći " prikovalo njegove planove". Ali kao član Međunarodog slavističkog komiteta od 1970. godine i dalje je na čelu značajnih znanstvenih skupova i kongresa, a 1978.godine jedan je od glavnih organizatora VIII. Međunarodnog slavističkog kongresa u Zagrebu koji je okupio veliki broj najpoznatijih europskih slavista i stručnjake iz čitavog svijeta.Tako Ivo Frangeš ostaje do kraja života potpredsjednik Međunarodnog slavističkog komiteta, a bio je i član PEN-a i Europskog društva za kulturu (SEC-a).

Poznato je da je bio  član uredništva i suradnik jednog od najznačajnijih književnih i nakladničkih projekata "Pet stoljeća hrvatske književnosti", Zagreb, zatim član uredništva "Sabrana djela Marka Marulića", Split, te nakladničke cjeline "Hrvatska i Europa" pri HAZU.Uz sve to bio je predsjednik i urednik manifestacije "Knjiga Mediterana" u Splitu te organizator prvog talijansko-hrvatskog simpozija Venezia-miti e antimito (Fondazione Cini-HAZU, 1997.)

Dobitnik je velikog broja nagrada i priznanja: 1970.godine dobiva republičku nagradu »Božidar Adžija« za znanstveni rad, u Beču 1974. Herderovu nagradu, Nagrada "Vladimir Nazor" za životno djelo dodijeljena mu je 1993., Humboldtova znanstvena nagrada u Bonnu (1993.), na prvom kongresu hrvatskih slavista u samostalnoj Hrvatskoj (Pula, 1995.) dobio je medalju "Antun Barac", godine 1996. odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, iste 1996. "Vjesnik" mu dodjeljuje Goranovu nagradu za knjigu "Geschichte der kroatischen Literatur ( Von den Anfängen bis zur Gegenivart", Böhlau Verlag, Köln, Weimar, Wien,1995.), a 1999. prima državnu nagradu za cjelokupni znanstveni rad.

Četiri godine kasnije Ivo Frangeš umro je u Zagrebu 29. prosinca. Sahranjen je na Mirogoju.

Ostaje njegov znanstveni rad pretočen u knjige, činjenice o njegovom djelovanju kao sjajnom uredniku, vrijednom organizatoru i pokretaču skupova, časopisa i edicija o književnosti i umjetnosti pisane riječi. Ono po čemu ga najviše još uvijek pamte generacije studenata i današnjih akademika je da je Frangeš bio veliki esteta i sam odličan stilist koji je znao prepoznati ljepotu u književnom djelu pa je svoja zapažanja i znanstvenu kritiku ostvario tako da je napisao novi esej koji će oduševiti ljubitelje dobre proze i sve one koji traže više nego samo podatke o piscu i njegovom djelu već duh vremena i okruženja, prostor i atmosferu u kojoj je neko djelo stvarano. Pronaći će nenadano usporedbe nad kojima ćemo se zamisliti, oduševiti, rastužiti i sve će dobiti neku toplu humanu dimenziju nove ljepote koju pisana riječ pruža čitatelju.

Nema komentara :

Objavi komentar