Gordana Majdak | Kušajući draž bliskosti

Odlomak iz knjige Dodir obnaženih misli

I sada dok proljetno sunce tuče u čvrsto bedro šesterokatnice, zagrijavajući beton, spremno iščekujući dugo i toplo ljeto, i onda kada jesenje kiše silovito operu paralelne zagrebačke ulice, a moć bijelih pahulja iznova prekrije kičmu grada; proživjet ću Nas ponovno. Emotivno sam obogaćena od kada sam izašla iz isključive sebe, od kada sam se oslobodila okova, od kada nisam polovična. Osjećaj radosti postojan je i nemjerljiv s bilo čime dok osluškujem bilo života, ravnomjerne otkucaje sreće. Iako jak vjetar upravo njiše pogrbljena stabla, iako će naše nebo ponekad biti znojno, a ruke prljavog grada podsjećat će me na doba uskraćene bliskosti; premostit ću jaz jer danonoćno te ljubim. Svaku odbjeglu misao, tamne strahove i nedodire spomena vrijedne. Ugrize nedvojbene samoće i gorku kontradiktornost ljubavi. Još više cijenit ću tvoj pogled, raskoš topline tvoga tijela, svaku riječ kojom me daruješ kada me odvodiš u sutra otvorivši vrata svoga srca čiji prag prelazim gola ispod pamuka, bosih stopala.

''Znaš li da si moja najljepša mladenačka bajka, moj vitez od trenutka kad si osvojio moja bedra, moja iskrenost od prvog poljupca? Možeš li pojmiti kako se voljenom Žena uistinu osjeća svaki put kad te u tišini promatra; glorificirajući taj osjećaj? Sjećaš li se našeg prvog susreta, dvadeset i sedmog dana u mjesecu, i prvog ushićenog pogleda? One iskre koja je trenutno buknula među nama, razotkrivši čar i usud privlačnosti. I pamtiš li još uvijek moj prvi dodir, primamljive okosnice naših prvih susreta, neodoljivu magičnost među nama od listopada?''

Razgaljuje me Tvoja ljubav. Ona je poželjnog okusa i dodira dugo očekivane, lijepe sudbine jer sudbonosna je naša priča utkana u porub vremena. Prošivena mnogobrojnim, nezaboravnim trenucima. Svaki ponaosob vrijedan je pažnje kao posebnost koja svjedoči o emotivnoj predaji na svijetloj postelji gdje se željno hranimo okusima strasti, kušajući draž bliskosti. Upravo zbog tog doživljaja pišem ti tople pjesme i meni dragocjena pisma. Uokvirujem nas mekom i nježnom prozom. Na kraju svakog sadržaja gubim pojam o vremenu, maštajući o vječnosti, jer želim te zauvijek sačuvati. Polako, sasvim polako, sada otkrivajući gotovo sve tajne ljubavi, utiskujući nas u riječi. I sada je život u kamenu jednak životu u drvetu, kao i ljubav kojom te darujem od prvoga trena: jer danas sam, kao što znaš, ona sigurna ruka što kamen pod vodom dodiruje, ono nježno srce koje u drvetu nesputano raste, a u pustinjskoj ruži, u njenoj primamljivoj raskoši buja i cvjeta.