Luka Tomić | Samo pred zoru

Samo pred zoru otkucaj sna
se smrtno umara
U jutarnjem svjetlu jedino se moji organi
bude kao ja
Gubim te osvajačice moja
u nekoj kiši iz nutrine sunca
U nekom suncu što poleti iz oka
u nekom ugašenom oku trnovitog svijeta, ljubavi moja
Gubim te kao neobuzdani kockar zlata svoja
I tješim se, kako se ustrajno tješim
da se moga lica sjetiš
u svemu što te raznježi
Pa te sanjam okruženu djecom
i dijete si što se igra u pijesku moga srca
sudbo mog života
Samo pred zoru smrtno se umaraš
u mom naručju