Tomislav Domović | Da sam poštar

Da sam poštar
Listonoša, prijepodnevni hodač s torbom punom sreće i nesreće
U radnom danu srećem sve što čovjeku plazi licem:
Pospanost, ravnodušje, nemir, tugu, mrzovolju, osmijeh, šutnju, riječ...

... izgubljenu ljubav, ljubavni san, ozarje ljubavnog kreševa
Napunim sandučiće i katovima hodam s neuručenim pošiljkama
Uvijek zvoneći dvaput

Pred tvojim vratima ne bih morao pozvoniti
Jer zvonca mojega srca čula bi i u koljenima
Vrata bi iskočila iz ležišta,
sve kvake i brave u tvojim mislima zacviljele bi,
otvorile bi se škure na zapadnoj strani tvojeg osunčanog pročelja
Ušao bih u tebe, tvoje odaje oslikao, zaboravio da još netko čeka
Sreću ili nesreću