petak, 9. studenoga 2018.

Luka Tomić | Pjesma protiv osmijeha


Ovog jutra poput umjetne travke u cvjećari
iznenada je izniknuo plastični svijet
Ovog jutra na klupici dana sjedila su plastična lica
dječak je pao s bicikle i lile su tišine
niz obraze, a osmijeh zagrižen među dvije usne
držao je neizrečene suze
Ovog jutra bio sam poprilično tužan
Imam taj neki procijep po sredini srca
i rezervna sreća ponekad tim putem isteče u nepovrat
pa se gegam po cesti kao tmurni oblak po nebu
Ovog jutra mlatarale su plastične ruke prema meni
kao da sam netom nekog autom pregazio
Zastao sam s dva poprilično kišna oka iznad
tamnih boja šljiva
Netko je prema meni nosio baklju osmijeha kao da sam lica kriva
Stali su me popravljati riječima:
privuci lice k nama i treperi kao lahorom osvojena svijeća
tako se čovjek bolje osjeća
tko je vidio boljeg lijeka od osmijeha?
Izrecitirali su napamet naučeno
Ljudi moji, nisu samo sprovodi dani tuge
Danas je moj tužan dan, nisam ga zvao, ali je navratio
Poznajem sve rupe, tajne špilje i procjepe svog srca
i ne namjeravam u njih naliti niti kap umjetnog betona
kojeg vi nazivate osmijehom
Ne namjeravam iskrčiti cijelu šumu za vidljiviji put
jer gubim ubrzano srce ptice, šuštanje lišća, strah od zmije koja pije sunce
Gubim razgovor samog sa sobom
Gubim razumijevanje samog sebe
Gubim pobjedu s tim nasmijanim licem, a tužnim srcem
Tuga je tu danas, da sutra ne pomislim da sam kamen
Ne smije se srce kad svi kažu da se treba smijati
Smije se kad je spremno ponovno voljeti

Nema komentara :

Objavi komentar