srijeda, 7. studenoga 2018.

Božica Jelušić | Portret pjesnikinje u starosti


Ilustracija: Sunčana Šešić Alvarado
























Ja sam obična posve. Gotovo da se sramim.
Padam u pjesmu kao u bunar zakoniti.
I svako slovo mogu objasniti njim samim,
Moj tekst je otisak prsta: ne želi ništa skriti.

Ne tražim mnogo od svijeta. U zavjetrini sanjam.
Na nekoj obali pustoj ispraćam galebove.
Od prijekora se gorkih i opačina sklanjam:
Ne trebam mreže, gdje me dokoni ribari love.

Ogledalo mi kaže što je i kako sa mnom.
Leut pun zlatodana u oceanu tone.
Ali veselim se nekom uspjehu uzajamnom:
Kad nit potegnem, a riječi u tuđem srcu zvone!

Stidljiva sam, uglavnom. Ne glumim introverta.
Još jučer ludosti sklona, a danas šezdesetiosam!
Negdje na sjevernoj strani čeka bijela koverta,
I u njoj pismo, gdje piše: SAMO SAM ONO ŠTO SAM.

6. studenoga 2018.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar