ponedjeljak, 8. listopada 2018.

Vladimir Papić | Na dohvat ruke


Sanjala je ponovo da je zvijezda padalica. Udarila je svom snagom u tlo i raspršila se u milijune sitnih dijelova. Jednom je Arapinu nekoliko dijelova upalo u vodu. Popio ju je te osjetio nalet topline, a zatim kako mu je svaka želja na dohvat ruke. Vijest o neobičnoj moći dijelova zvijezde ubrzo se proširila cijelom Arabijom.

Bilo je negdje oko tri ujutro kad je probudio zvuk mješalice. Želudac joj je opet počeo kruljiti. Izišla je iz kuće trljajući oči. Promatrala je začuđeno vreće cementa i pijeska te uredno naslaganu hrpu cigli ispred kuće. Naviknula je da on popravlja nešto po kući, ali nikad to nije činio vani. „Što radiš? Isključi to! Probudit ćeš cijelo susjedstvo“, rekla mu je. Nije se pomaknuo. „Ma daj, hajde“, ulovila ga je za ruku. Otrgnuo joj se. „I što ćeš sad stajati tu kao luđak u kućnom ogrtaču u gluho doba noći?“. Gledao je u nju kao da nešto stoji između njih. Zavrtila je glavom. Vratila se u kuću i otišla, po običaju, skuhati prvu jutarnju kavu samo za njih dvoje.

Kakva god situacija među njima bila, jedno je uvijek palilo: Njihova prva jutarnja kava, kad bi se vratili iz mučne svakodnevice u dane kada su bili studenti i živjeli za svoj jutarnji ritual. Nisu bili svjesni kakve će barijere život postaviti pred njih. Dok su studirali, cijelo je more mogućnosti bilo pred njima. Oni su tako, u rano jutro, uz prvu kavicu i kutiju cigareta diskutirali o prilikama i neprilikama u svijetu osjećajući se intelektualno superiorni u odnosu na ostale. Ubrzo će otkriti da su daleko od toga. Život će im se naceriti u lice i progutati ih bez upozorenja. Ostat će samo njih dvoje. Ne više protiv svijeta. Već samo njih dvoje kako ispijaju kavu i nastoje se probuditi iz košmara u koji su zapali.

Kad se vratila, on je postavio prvi red cigli. Protezao se duž cijelog prednjeg dijela kuće. Pružila mu je kavu. Nije se obazirao na nju. „Što gradiš?“  Riječi namijenjene njegovom uhu, izvrtale su se u zraku i završile u mješalici koja je usisavala sve vanjske zvukove. On je bio okupiran mazanjem maltera po ciglama „Zašto?“, bila je uporna. Stavio je jednu ciglu povrh druge ne gledajući je. „Popij kavu. Ohladit će se“, pokušala je ponovo. Uzeo je još jednu ciglu i iz sve snage je prikucao na zid. Ustuknula je. Pogledala ga još jednom, uzdahnula i vratila se promatrati ga iz kuće. Njegovu šalicu odnijela je natrag u kuhinju. Isparavala je sve slabije i slabije.

U prošlosti bi ga ta isparavanja privukla k njoj da mogu budni sanjati. Komentirali bi  vijesti u svijetu te zajedno kovali planove surfajući internetom predivnim krajolicima jarkih boja o egzotičnim putovanjima na koje nikad neće otići. Nisu imali novca. Sve su potrošili na staru vilu koju su odlučili renovirati kako bi živjeli od sezone do sezone cijedeći novac od neupućenih Švicaraca. Ta fora bila je im je užasno smiješna jer je njihov kredit bio u „Švicarcima“. On je mislio da je bilo jako slatko kad se prerušila u egzotičnu istočnjačku gataru i krenula ga uvjeravati kako je u ispravanjima iz kave vidjela svjetlu budućnost. Navela ga je da pomisli kako je bolji život na dohvat ruke i da je dobra ideja dići kredit. Voljela bi da je uvidio ironiju i kad su se oni našli na drugoj strani „franka“. Kada su oni ispali neupućeni, a stranci su im uzimali novac.

Oko šest ujutro bila je na trećoj šalici kave. Želudac joj je i dalje kruljio. Otvorila je prozor. „Želiš li doručak?“, nastavila je hraniti mješalicu svojim riječima. On nije reagirao.

Napravila si je tost i premazala ga maslacem. Nije mogla piti više kavu na prazan želudac. Pokušala je gledati televiziju. Nije se mogla usredotočiti. Dijaloge likova iz sapunice gutala je mješalica. Nervozno je cupkala nogom ispijajući četvrtu šalicu. Sama. Odlučila mu je još jednom skuhati kavu i izišla na balkon s toplom šalicom u ruci nadajući se da će ga miris otrijezniti. Zid je bio u visini njegova vrata. „Zašto to radiš?“, pokušala je ponovo. Šutio je. „Reci nešto“, podigla je glas. Nastavio je postavljati cigle. Vratila se u kuću. „Umorit će se“, tješila se. Legla je na kauč i zaspala.

Rekao joj je da je će sve biti u redu gledajući negdje daleko kroz isparavanja vruće kave. Izbjegavao je njezin pogled. Nikad je nije direktno okrivio za njihov poslovni fijasko, ali po njegovom ponašanju bilo joj je jasno da tako misli. Morali su prodati stan u koji su mu ostavili roditelji i useliti se u polurenoviranu vilu s krovom koji prokišnjava i šupljim zidovima koji propuštaju vjetar. Otkad su se uselili, on se žustro bacio na kućne popravke, dok ga je ona nastojala ne previše ispitivati jer se osjećala krivom. Zaključila je da ta prokleta kuća, uz kavu, jedino što je ostalo od njihove veze. Ako mu uspije popravi ju, popravit će se i njihov međusobni odnos. Odlučila je stoga nastaviti svakoga jutra kuhati kavu kako bi njenim isparavanjima naslikala privid normalnosti i tako zadržala želju na dohvat ruke. Osjetila je tada prvi put kako joj želudac krulji. Kao da je nešto zarobljeno u njoj i želi izići.

Sunce je zalazilo. Probudilo je jako kruljenje u želudcu. Izišla je na balkon ogrnuvši se dekom. Gledala je u zid. Prešao je razinu balkona. Njega više nije mogla vidjeti. „Jesi li sad zadovoljan?“ Mješalica je drobila njene riječi s druge strane zida.

 „Znaš što? Nije me više briga“ viknula je. Već dugo su joj te riječi bučile u želucu, gorke poput taloga na kraju ispijene šalice kave.

Riječi su se odbile o zid i pale na tlo. Kad su jednom izašle iz nje, postale su istina. Mješalica je utihnula.

„Znam“, čula ga je s druge strane zida.

Osjetila je najednom kako isparava u noći skupa s dimom iz šalice kave koji je krenuo putem zvijezdanog neba prema mjestu gdje se prije puno godina raspršila u milijune dijelova. Prema svojem zemaljskom domu gdje su želje na dohvat ruke. U Arabiju.

Osvojeno treće mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi sa središnjom temom Moja prva jutarnja kava

Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi | Proglašenje pobjednika

Nema komentara :

Objavi komentar