Katarina Gugić | Prva jutarnja kava

6.45 je. Četiri žličice turske kave za dvije šalice. Jedna i pol žličica šećera. Takvu on voli. S pjenicom i malo mlijeka. Kava se pjeni u džezvi, buja prema vrhu. Taman prije nego će se preliti preko ruba ona gasi plin, izlijeva crnu tekućinu u dvije šalice i stavlja na kuhinjski stol. Sjedne, pripali cigaretu, pa se zagleda u crnu šalicu. Šalica je velika, za mlijeko, ima bijelu vodoravnu crtu po sredini i veliku ručku tako da možeš provući prste kroz nju i obujmiti taj spremnik tople tekućine. Nikada nije voljela kavu. Pogotovo ne tursku, pogotovo ne tako jaku i pogotovo ne tako rano ujutro. A ipak je radi takvu, tursku i jaku, svakoga jutra u 6.45 tako da u 7 bude mlaka, „taman kako treba‟, već petnaest godina. Svakoga jutra već petnaest godina ona se ustane i napravi kavu da je popije zajedno s njim, da popričaju pola sata prije nego se on zaputi na posao. Mrzi kavu. Ali voli tih pola sata. Nikada nije dopustila umoru ni snu da joj otme to vrijeme njegove prve jutarnje kave. Ni kada je bila trudna, ni bolesna, ni kada je dojila, ni kada je dijete plakalo cijelu noć. Nikada. U želucu joj se smjestio težak kamen. Osjeća srce kao raskvašenu spužvu u grudima što se nadima do nepodnošljivosti. Vrijeme je za drugu cigaretu.

Sjeća se prvih godina, sjeća se koliko su uživali jedno u drugom. Krali su svaki trenutak dana da budu zajedno. Zvao ju je s posla da joj ispriča neku glupost s posla, neki vic, ili samo da joj čuje glas. Sjeća se njegovih osmijeha, sjeća se njegovih pogleda.

Zna ona već odavno da je vara. Prorijedili su se pozivi, prorijedili su se osmijesi, šale. Postao je šutljiv, čelo mu je nabrala grižnja savjesti. Šuti zato da mu ne izleti ono što želi sakriti. I zato joj Lora nije trebala to onako reći, onako prigušenim glasom, pognute glave, gledajući je ravno u oči pogledom punim sažaljenja. Nije mogla podnijeti to kako joj se primaknula tako blizu – gotovo joj je dahtala u lice – i rekla joj nešto tako intimno, nešto tako strašno i ponižavajuće. Nije mogla podnijeti taj prigušen glas i pogled pun suosjećanja. Glupača! Zna ona već odavno da je vara. A nije ni čudo. Udaljili su se, već dugo nisu intimni. I ne razgovaraju više. Odavno već on dolazi s posla kasno uvečer pa čim prekorači prag uputi joj smrknut pogled i promumlja pozdrav, ode se istuširati i odmah se izvali u krevet, izmožden od posla, izmožden od mlade ljubavnice i izdane žene kojoj se ipak svake večeri vraća. Ne, neće sada plakati. Ne smije plakati. Jer za koju minutu otkucat će sedam sati, vrijeme za prvu jutarnju kavu, njezinu i njegovu. Jedino još što dijeli s njim. Iako ni to više ne voli.
„Zašto ne bi pokušala oživjeti strast među vama?‟, šapnula je Lora, svejednako onim odbojnim prigušenim glasom i trepćući često kao da zadržava suze zbog njezine nesreće. „Kažu da je to normalno, ako par dugo nije bio intiman, dogodi se, znaš, i vrijeme učini svoje… Ali to ne znači da je gotovo! On tebe voli!‟

Ona bijesno otpuhne, jedva susprežući suze. Dva su opuška u pepeljari. Vrijeme je za treću cigaretu.

Kao da njemu treba seks s njom! Sada ga ionako ima dovoljno s djevojčurom koja mu može biti kćer. Kao da će to išta promijeniti kad se ona skine pred njim, ovako ostarjela, odebljala? Što, kad mu ova žena s kojom je petnaest godina u braku i s kojom već dvije godine nije spavao pokaže što zna i obori ga s nogu, više neće ni pomisliti na dvadesetogodišnju plavušu? Ne, hvala, Lora. Ne, sve je u redu Lora. Podnijet ću ja to. Hvala ti.

Pa ipak je pokušala. Glupača! Pokušala je. Kupila je novo donje rublje. Sredila se, uljepšala se koliko je mogla i sinoć mu je došla. A kada ju je vidio, kada se skinula pred njim, onako polugola u čipki i halterima i pogledala ga u oči, doslovce je mogla vidjeti kako mu se okreću kotačići u mozgu i točno je vidjela trenutak u kojem mu je sinulo – ona sve zna. I bijes, i tugu, i sram. Sve mu je to vidjela u očima, ali najviše je vidjela sebe kakva je u njegovim, a i vlastitim, očima – jadna. Rasplakala se i pokrila plahtom pa otrčala u kupaonicu, gdje je provela noć na pločicama.

Pred zoru je shvatila da histerizira bez razloga. Ništa se nije promijenilo. Zapravo je to i slutila, ali si nije htjela priznati. Ništa se nije promijenilo. On je i dalje muškarac kojega beskrajno voli. Sada ga i mrzi. Kao i njegovu prokletu kavu zbog koje je cijelog dana muči želudac i ubrzan rad srca.

Pogladi rukom njegovu šalicu. Evo, taman je mlaka. Otpuhne posljednji dim i izgasi cigaretu. Podigne pogled i vidje da on stoji na vratima. Srce joj damara u grlu. Gleda je s neobičnim pogledom u očima. Nesiguran je, shvati ona. Ne zna što učiniti. Pogled mu padne na šalicu na stolu. Kimne glavom pa priđe i sjedne za stol. Otpije gutljaj, a oči mu se, kao i uvijek, spontano sklope od užitka prvoga gutljaja. Drži oči oborene, prstima jedne ruke lupka po stolu. Tišina. Prolazi nekoliko minuta. On podiže glavu i susreće njezin pogled, ali ne zna što bi rekao. Nekoliko puta otvara i zatvara usta. Čelo mu je nabrano, usnice je stisnuo u krutu liniju. Teško uzdiše. Dovršava kavu u nekoliko gutljaja. Pogleda je ispod obrva i susretne se s njezinim ukočenim pogledom. Nasmiješi se nekako čudno pa reče: „Ti i ja…‟, pročisti grlo. „Mi imamo svoje rituale, zar ne?‟ Ona mu ne odgovara. On samo kimne glavom, pogleda je još jednom i odlazi. Zastane na pragu, okrenut leđima, samo malo okrene glavu prema njoj i reče: „Oprosti.‟

Ona još dugo ostaje sjediti, ukočena i nijema, razrogačenih očiju bulji u prazni dovratak. Zatim pogne glavu, uzme svoju šalicu i ispije je u jednom gutljaju, sve do zadnje mrvice gorkoga taloga.

Osvojeno treće mjesto na Međunarodnom natječaju za kratku priču do 1000 riječi sa središnjom temom Moja prva jutarnja kava

⛵Vezane objave:  Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi

Međunarodni natječaj za kratku priču do 1000 riječi | Proglašenje pobjednika