četvrtak, 11. listopada 2018.

Robert Janeš | Prostor u kojem nema ničega


Prostor u kojem nema ničega
pa ni samog prostora

Klimavi sat na bijelom zidu
lijevo desno poput klatna
ljulja vrijeme. Nevidljiva kopula
spaja dvije strane beskraja.

Jesmo li živjeli ono čega se
ne sjećamo? Jesmo li doista
živjeli to prodiranje hladnih
prstiju u meko tkivo?

Ulazim u intimni prostor
pjesnikinje, pitam: Koliki je
najam? Ostao bih bar
nekoliko sretnih godina!

Nečujni tik najavljuje takt:

Trebalo bi prestati lutati
kroz prašumu sjećanja
da bi se našla stvarna ljubav.

Nečujni tak odjavljuje tik.
Čupkanje zanoktice. Šuškavo
struganje prsta o prst.

Tamo se kriju zamrznuti osjećaji
prekriveni hladnobojnim plijesnima
i čekaju rumenilo stida od neuspjeha
da ih odmrzne iz negvi konačnosti.

Prostor stišće, predmeti lebde
i rastu. Plovilo kroz vrijeme
slovilo je riječ. Snoviđenje,
odstranjenje, kruženje, množenje.

Stvaranje. Razumski osjetilno.
Pamtilo osjećajno nastupa.
Postupa. Ustupa. Klimavi sat.
Bijeli se na zidu. Obrubljen.

Nema komentara :

Objavi komentar