Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 25. dio

Lorenzo Quinn, Support

             
  

4.

Nakon toga prošlo je još nekoliko mjeseci, pa nakon sljedećeg susreta još nekoliko mjeseci kada me Ivan pozvao da navratim kod njega, ali na drugo mjesto, neka samo ostavim auto u Valbiski te će po mene doći barka.

U međuvremenu, Damirova je karijera u Varšavi cvjetala, štoviše, bila je u takvom usponu da se činilo da se neće više ni vratiti kući, zapravo, nije se ni vraćao kući, ovo je već bilo granično područje koje bi se moglo nazvati posve pokidanim vezama, čuli smo se, povremeno, telefonski, putem neta, ponekad, pa sve rjeđe, naravno, bio je doma za vrijeme božićnih blagdana, pa oko Uskrsa, no to je sada već djelovalo farsično, taj brak nije postojao niti je bilo smisla održavati stanje koje je do kraja neodrživo, i ne, nije Ivan bio taj koji je doveo do ovakve krize, to je bila neka druga razina potrebe, nešto što nije bilo povezano ni s mojim seksualnim, emocionalnim ili karijernim potrebama, bilo je to nešto dublje i nešto razornije, eksplozivnije, nešto što sam sve više počela shvaćati kao nepotreban i besmisleni prirepak, nešto kao atavizam, imitat nečega iz prethodne generacije, nešto što je bilo rađeno po uzorku naših roditelja, a njihovi brakovi i dvoje djece po uzorcima njihovih roditelja, a bilo bi besmisleno govoriti da ništa od svih onih mojih lutanja po Indijama i posjetama Swamiju nije imalo veze s nečim dubljim i važnijim no što je prihvaćanje uloga koje više nisam bila spremna prihvaćati. Ne, to ne znači da sam prestala voljeti svoje kćeri, naprotiv, voljela sam ih sve više, ali više nisam bila spremna na model života mama-tata-djeca-posao-pas, u kojem sam ja trebala rubno sudjelovati u temama koje su se ticale grafikona rasta prodaje kokošjih antibiotika, niti usponu poljske desnice na vlast, kao niti ruskim pritiscima na Poljsku, ne, ništa me od toga nije zanimalo, sve je to bila jedna stvar koju sam trebala samo u pravom trenutku zaklopiti kao pročitanu knjigu i odložiti na svoje mjesto. Možda, još bolje, možda je to zaista bio najbolji prijedlog, sve je to valjalo baciti u stari papir.

Ipak, Damir još uvijek nije spominjao razvod, nisam ni ja, pa je ovo stoga bio neizgovoreni i nepisani dogovor o nenapadanju, dogovor o našim dvama podijeljenim životima koji su zapravo vrlo neekscesno počeli teći svojim tokovima: njegov u smjeru karijere ili barem onoga što je on podrazumijevao pod karijerom, a moj u smjeru koji je možda već onda, davno, po prvim godinama poslije studija, išao prema indijama i “pupcima svijeta”, onim mjestima koja smo zamišljali kao čista i nevina utočišta u svijetu kojih ima sve manje i sve su teže pronalaziva. Ipak, nisam se smatrala nikakvom ranjenom dušom, upravo suprotno, valjalo je samo ozbiljnije i dublje zaći u nju.

Na trajektnom pristaništu u Valbiski me koncem svibnja Ivan dočekao u lijepom starinskom gliseru s kojim me doveo do kuće na Cresu, točnije do malog pristana koji je bio uz samu kuću u kojem je barka valjda tijekom toplijeg dijela godine bila na vezu, a odakle se uz dvije-tri stepenice moglo stupiti do obale.

Uveo me u kuću, lijepu, starinsku, vjerojatno staru stoljećima, gdje je rekao neka se odmah raskomotim i osjećam kao doma, samo da me dovede do sobe, gore na katu, zacijelo je još uvijek smatrao da sam samo gošća, ne neka posebna gošća ili ljubavnica, pa mi je dodijelio zaista lijepu, veliku sobu, svu u nekim vedrim, svijetlim i pastelnim bojama i za razliku od većine zajedničkih dijelova kuće, vrlo modernu, s vlastitom kupaonicom i bez slika osim jednog neobičnog triptiha od kojih je, barem mi je Ivan tako objasnio, prvi prikazivao minotaura, drugi tri kralja, a treći raspetoga Krista, iako se jako teško dalo naslutiti iz same apstrakcije je li to raspeti Krist ili samo križ oko kojega su iskrzane nekakvih pojave.

“To mi je darovao dobar prijatelj, pravi mistik, inače većina ostalih slika u kući nije moja, odnosno, nema veze sa mnom”, rekao je, što je i bilo samorazumljivo, budući da su tu bili portreti nekih brkatih muškaraca, vedute Venecije, jedrenjaci u oluji i jedan ne pretjerano veliki portret sada već pokojnog Bogdanovića s bijelim rukavicama koje je dobio u paketu s nasljedstvom.

“Svakako možeš doći kod mene u sobu”, rekao mi je, “ali vjerujem da bi nešto večerala, a mogla bi mi nešto i ispričati konačno o sebi, čini mi se da govorimo samo o meni”.

Nije se varao u tom svojem razmišljanju, ali ja sam bila istovremeno i fascinirana svime oko sebe i pomalo zbunjena pa nisam znala odakle bih počela. Zapravo, iskreno, mene je više zanimalo kako je on postao vlasnik nečega ovakvoga, na što mi je rekao da je to smatrao nekom vrstom “iskupljenja Bogdanovića za ono što mu je priredio”, no da je zapravo vlasnik samo ove kuće, ne i njegovih poslova, naime, poslovi kao i novac i sve ostalo što mu je možda i bio namijenio, nije mu po ostavinskoj pripalo, ali ova kuća, rekao je, “ova kuća može donositi tisuće eura mjesečno u razdoblju duljem do pola godine tijekom svake sezone”, što mu se činilo, a i meni se čini kao vrlo pristojan iznos za početak novog života.

Sjedila sam pred ogledalom prave starinske psihe, kada mi je prišao s leđa i stavio oko vrata predivnu bisernu ogrlicu s puno perla.

“Ovo je zapravo dio nasljedstva kuće namijenjen za kontesu.”

Osjećala sam se polaskano i pomalo bajkovito u ovoj kući, i da, da se do kraja zaljubljujem u čovjeka kojega sam poznavala skoro cijeli život, a da ga nikad nisam upoznala.

“A ovo”, izvadio je iz kutijice dvije zaista prastare zlatne naušnice u obliku isavijane zmije s koje su visjela po tri rubina, “ovo ćemo sada staviti na pravo mjesto”.

Skinuo je moje naušnice i kroz rupice provukao ove, neke zaista kontesinske.

“

Kontesa”, na kraju je dodao. “Sad si zapravo jedina prava kontesa u ovoj zemlji”, pogledali smo se u ogledalo, gdje sam samoj sebi izgledala istovremeno i glupo i veličanstveno, po prvi put kao kakva princeza iz bajke.

“Dijademu nemam”, dodao je. “Mislim da bi to bilo stvarno previše. A mislim da nije ni moderno.”

I tada smo oboje prasnuli u smijeh.

Konačno sam sa svim tim nakitom pošla na večeru.

“Nasljednici, a nisu to samo Bogdanovićeva djeca i unuci, nikako nisu bili zadovoljni, no činjenica jest da je kuća samo manji djelić ukupne imovine, pa su nekako preko volje bili pristali na oporuku”, dodao je dok smo na terasi tijekom svibanjskog predvečerja jeli dagnje, ovaj put uz bijelo vino.

Nisam vidjela nikoga od posluge, zapravo je sve u kući bilo na njemu: od održavanja klime ili centralnog grijanja do promjene osigurača i pravljenja večere, “ali svakako ću preko sezone, možda već i ove, ali vjerojatnije one sljedeće, morati uzeti neke ljude, a za što ću trebati opet neki kredit, ali dobro, nije to nešto strašno”.

Svidjela mi se sva ova atmosfera, sve je to bilo u posvemašnjem kontrastu prema onome kako sam živjela do sada.

Još sam ga željela pitati o nekim stvarima, ali odustala sam jer sam se bojala da ne narušim ovu novostvorenu situaciju koja mi je trenutno odgovarala i u kojoj sam se osjećala tako opušteno, lagano, kao na onim glupim reklamama za Ferrero Rocher, po prvi put nakon godina i godina neprekidne tjeskobe.

“Dođi preko ljeta ovdje”, kaže. “Još je neću iznajmljivati, s time počinjemo od sljedeće sezone.”

Činilo se da će ova moja afera na kraju ipak postati tako vidljiva da će se morati na neki način objaviti, no ovoga se časa nisam s time mogla zamarati. Onaj drugi život, onaj stvarni, ako je ovaj bio nestvarni, izazivao mi je gađenje, kao da sam se otrovala njime, a sve vezano uz njega činilo mi se poput povratka u noćnu moru.

“Mogu dovesti Luciju i Deu?” upitam, iako sam pretpostavljala da neće imati ništa protiv.

“O, da, samo ako ne želiš previše pitanja, reci da si iznajmila apartman na dulji rok, da se odmoriš”, nasmijao se. 

“Naravno… Ako ne želiš previše pitanja.”

***

Tijekom toga ljeta shvatila sam da sam mnogo toga bila krivo postavila i da se sada stvari vraćaju u zdravije stanje, naime, nisam točno znala opisati baš to, no sada mi se činilo da skori i dogovoreni razvod od Damira, zatim moje skoro preseljenje u manji, ali vlastiti stan kao i skori polazak starije kćeri u školu znače zaista nešto novo. Ne, nisam brinula za roditelje i što će oni misliti, znam što misle i što će misliti, ali nije imalo smisla zadovoljavati njihove osjećaje za sreću i za dobro i za ono što će oni podvesti pod općepoznatu frazu o “sreći tvoje djece”. Jednako tako, nisam namjeravala ulaziti ni u kakve veze ni brakove, ovo mi je bilo sasvim dovoljno, štoviše, čak ni ovo s Ivanom nije bilo previše u domeni seksualnog, prije bih rekla prijateljskog, bilo je neobavezno, ali opet ozbiljno na svoj način. Ni jedan jedini put nismo razgovarali o zajedničkom životu, na kraju, bez obzira na sve, moram priznati da sam ga zapravo jako slabo poznavala, ali baš je to bilo izazovno i baš je to bilo privlačno, uz ono što sam već ranije spomenula, onu njegovu valjda urođenu melankoliju koja se još dodatno naglasila nizom, kako je on govorio, nesretnih događaja.

No, nije me opterećivao tim temama: nije spominjao Hanu, nije djelovao kao ucviljeni nesretni udovac, nije uopće djelovao kao nesretnik, štoviše, djelovao je otmjeno i rekla bih demonski zavodljivo i s druge strane dovoljno distancirano da je moja intima, ona najdublja, ostajala nekako neoskvrnuta.

Jer bez obzira na cilik djevojčica koje su se po cijele dane igrale u moru ili to što bismo se negdje na obližnje otoke odvezli barkom, bez obzira na ljeto kakvo mi se nikada nije dogodilo, neke sam stvari morala riješiti sama sa sobom. Tu sam mu bila zahvalna što mi je ostavljao prostor za presvlačenje stare kože, za skidanje naslaga koje su me, doduše, mučile, ali koje su se sada činile barem rješivijima nego ranije, svakako s vremenom, uostalom, bilo je tu i pitanje posla koji je trebalo promijeniti ako ćemo stvari mijenjati do kraja, možda čak i samog zanimanja koje sam već odavno otpisala kao nešto u čemu se više nisam nalazila.

Samo me jedan dan pitao je li mi dosadno i da, nedostaje li mi Zagreb ili grad općenito, na što sam odgovorila kratko i jasno “ne”, iako sam s prvim oblacima krajem kolovoza počela shvaćati svu privremenost moga trenutnog utočišta kao i nevjerojatnu brzinu prolaska – Bože, tako patetično – ljetne bezbrižnosti.